Pravni fakultet u je fakultet u Subotici. Nalazio se na mjestu današnje adrese Maksima Gorkog 53.(46°05′45″N 19°39′41″E / 46.095745°N 19.661375°E)
Povijest
Razlog za osnivanje bio je nacionalno-strateški. Nakon ujedinjenja u Kraljevinu SHS, bila je trećim gradom po veličini u državi, no nacionalna struktura Subotice vlastima nije bila po volji, jer su većinu činili katolici, protestanti im također nisu bili po volji, a nacionalno su većinu činili Hrvati, Mađari, Nijemci i Židov. Pribojavali su se mađarske iredente, zatim jakog katoličkog bloka na sjeveru zemlje. Strah od mađarske iredente bio je utemeljen, a katoličko (preko 90%[1])-protestantski čimbenik vlasti nisu smatrale pouzdanim ni državotvornim (niti bunjevačke Hrvate za koje su primjerice činovnici i brojno srpsko osoblje i studenti držalo da su više Mađari nego Jugoslaveni[2]:69.; želio se ovdje pojačati utjecaj srpstva, jer je beogradska elita ovo smatrala srpskim dijelom novostvorene Kraljevine SHS[1]). Politikom dovođenjem budućih studenata sa strane, ciljali su ojačati srpski utjecaj. Računalo se da će gimnazijalci iz Vojvodine radije studirati u Subotici, nego odlaziti na studij u Mađarskoj prolazeći sve neugodnosti studiranja izvan domovine.[2]:21.-22.
Među najzaslužnije osobe što je Subotica dobila pravni fakultet je Milorad Nedeljković[2]:43.-44., koji je dao prijedlog. Poduprli su ga ministar prosvjete Pavle Marinković i rektor beogradskog sveučilišta Jovan Cvijić. Za dodatnu potporu Nedeljković je kontaktirao s velikim županom Stipanom Matijevićem i starješinom prosvjetnih institucija u Subotici Mijom Mandićem. Organizirali su konferenciju o fakultetu 6. prosinca 1919. godine. Grad Subotica se obvezao staviti na raspolaganje zgradu Učiteljske škole s preparandijom. Problem je predstavilo što se Novi Sad također zainteresirao otvoriti fakultet kod sebe. Matijević se angažirao i dogovorio s gradonačelnikom Novog Sada Živojinovićem da prepuste Subotici otvoriti fakultet zbog razloga državnih interesa.[2]:22.
Fakultet je osnovan kraljevim ukazom 27. siječnja 1920. godine. Uredbom o Filozofskom fakultetu u Skopju i Pravnom fakultetu u Subotici propisano je njegovo uređenje, a za obije je ustanove važilo zakon o beogradskom sveučilištu iz 1905. godine.[2]:21. Odlukom grada od iste godine novoosnovanom je fakultetu dana na upotrebu školska zgrada Crveni vo, koja je za vrijeme rata bila vojna bolnica. Pravni se fakultet nalazio na današnjoj adresi Maksima Gorkog 53. Mađari i Hrvati su osnivanje fakulteta i dolazak vanjskih studenata doživljavali kao još jedan prodor srpstva i pravoslavlja u posve katoličku sredinu, a tom je stavu prodonijela aktivnost nekih profesora i studenata.[2]:69.
Dok nisu zapošljeni predavači i upisani novi studenti, poslove fakulteta vodio je Marko Jakovljević, ravnatelj subotičke Učiteljske škole. Upisi su bili ožujka 1920., a ljetni semestar upisan je iste godine. Zgrada Preparandije nije odmah oslobođena za novoosnovani fakultet, nego je do studenoga 1920. godine radio u zgradi Gimnazije. Kad su predavanja krenula, crkveno pravo Sergije Viktorovič Troicki (djed tenisača Viktora Troickog[3]), ekonomsku skupinu predmeta predavao je Milorad Nedeljković, rimsko pravo sudac subotičkog Okružnog suda Ivo Milić. Do zimskog semestra došli su predavati enciklopediju prava Grigorije Vasiljevič Demčenko (umjesto Ninka Perića, profesora beogradskog Pravnog fakulteta), građansko pravo Čedomir Marković i kazneno pravo Milutin Miljković.[2]:23. Među predavačima je poslije bio Mijo Mirković.kao ekonomski povjesničar.[4][2]:52. Prvim dekanom bio je Milorad Nedeljković.[2]:21.
Osim što je imao važnu ulogu za visoko školstvo u Vojvodini i Subotici, imao je važnu ulogu za bunjevačke Hrvate iz Subotice, ali i drugih naselja poput Sombora, Berega i dr. Premda su bili tek 7% studenata, od njih se oblikovao svjetovni hrvatsko-bunjevački građanski sloj, koji su poslije radili u struci i kao kulturni djelatnici (građanska elita koja je obilježila lokalno hrvatstvo[1]). Ovdje su studirali Lazar Prćić, Đuro Vukov, Ivan – Ico Malagurski, Andrija Šarčević, Ivan Vuković (Bajmak, 1915. — ?[5]), Koloman Stipić, Tošo Išpanović, Bela Bačlija, Alojzije Mihaljčević, Josip Brajkov, Stjepan Gabrić, Geza Sekelj, Balint Vujkov, Matija Poljaković, Marko Horvacki, Ivan Tikvicki Pudar, Željko Vidaković, Albe Kuntić, Lazar Horvacki, Jovan Mikić – Spartak (ranije poznat kao Bato[6]), Mićo Skenderović (lokalni vođa HSS-a [1]), Marko Kuntić (lokalni vođa HSS-a[1]), Marko Peić, Marko Bačlija, Julka Đelmiš (udano Sekulić) i drugi, a isto tako njihva djeca su bila važna za noviju suvremenu kulturnu i političku povijest bunjevačkih Hrvata u Subotici (Petar Šarčević, Milivoj Prćić, Franjo Vujkov, Marica Sekulić i ini).[7]:43.-44.
Na mjestu bivšeg fakulteta danas djeluje srednja kemijsko-tehnološka škola.
Dekani
- Milorad Nedeljković
- Milutin Miljković (1920. – 1921.)
- Miodrag Aćimović (1921.)
- Čedomir Marković
- Milorad Nedeljković (1924.)
- Miodrag Aćimović (1924. - 1926.)
- Grigorij Vasiljevič Demčenko (1929. – 1930.)[8]
- Miodrag Aćimović (1930. – 1931.)
- Mihail Pavlovič Čubinski (1931. – 1932.)[9]
- Aleksa Ivić (1932. – 1933.)
- Sergije Viktorovič Troicki (1933. – 1934.)
- Miodrag Aćimović (1935.)
Izvori i literatura
- Stevan Mačković, Katalog analitičkog inventara odjeljenja Senata Veliki bilježnik za godine 1919. i 1920., Godišnjak za znanstvena istraživanja ZKVH, 2010.
- Katalog analitičkog inventara odjeljena Senata Veliki bilježnik za godine 1919. i 1920.
- Gradska kuća i Subotica (1912-2012) trajanje, promene Subotica nekada, O istoriji i prošlosti moga grada (srpski)
- Međuopćinski zavod za zaštitu spomenika Subotica
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Ivana Petrekanić Sič: Prekretnica za obrazovanje ovdašnjih Hrvata. Hrvatska riječ, Subotica. 1. prosinca 2017. Pristupljeno 15. prosinca 2025.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 Kalman Kuntić: Pravni fakultet u Subotici 1920. – 1941.. Hrvatsko akademsko društvo, Subotica, 2016. ISBN 978-86-85103-27-8
- ↑ Lansky: Subotički koreni Viktora Troickog . Grad Subotica. 4. lipnja 2011. Pristupljeno 15. prosinca 2025.
- ↑ Stevan Mačković: Mijo Mirković (1898-1963) profesor subotičkog Pravnog fakulteta kao ekonomski istoričar, Rukovet, 4-5-6,Subotica 1996, st.21-23
- ↑ Ivan Vuković 1915.. Mixsu. Pristupljeno 15. prosinca 2025.
- ↑ Jovan Mikić Bato i njegova supruga Ksenija . Mixsu. Pristupljeno 15. prosinca 2025.
- ↑ Slaven Bačić: Pravni fakultet u Subotici u dosadašnjoj historiografiji i njegov značaj. U: Kalman Kuntić: Pravni fakultet u Subotici 1920. – 1941.. Hrvatsko akademsko društvo, Subotica, 2016., str. 91. ISBN 978-86-85103-27-8
- ↑ "Демченко Григорий Васильевич | Профессора и преподаватели российских университетов (вторая половина XVIII - начало XX в.)". http://persons.russianuniversityhistory.tsu.ru/content/%D0%B4%D0%B5%D0%BC%D1%87%D0%B5%D0%BD%D0%BA%D0%BE-%D0%B3%D1%80%D0%B8%D0%B3%D0%BE%D1%80%D0%B8%D0%B9-%D0%B2%D0%B0%D1%81%D0%B8%D0%BB%D1%8C%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D1%87 Pristupljeno 24. listopad 2021.
- ↑ "Біографія першого Міністра юстиції М.П. Чубинського" (rus.). Inačica izvorne stranice arhivirana 24. 10. 2021. https://minjust.gov.ua/m/str_45454 Pristupljeno 24. listopad 2021.