b.jpg)
Pojasna kočnica zbog jednostavne konstrukcije je poznata već odavno. Prednost im je što se relativno malom silom mogu ostvariti veliki učinci kočenja. Nedostatak im je veliko opterećenje vratila na savijanje, a ni sustav kočenja nije jako stabilan. Upotrebljavaju se u gradnji dizalica. Koči se pomoću čelične trake (pojasa) snabdjevene kočnom oblogom prebačenom preko kočnog cilindra, a opterećene su utezima, oprugama ili rukom. Razlikujemo jednostavne, sumarne, diferencijalne, ovijene, dvosmjerne i unutarnje pojasne kočnice. Ove posljednje rijetko se upotrebljavaju, jer je i pored velikog kuta opasivanja (većeg nego kod unutarnjih čeljusnih kočnica) moment kočenja zbog niskih dopuštenih sila opterećenja relativno nizak. Kod ovijenih pojasnih kočnica, s većim brojem ovijanja bubnja, povećava se duljina dodira bubnja i pojasa, a time i moment kočenja. [1]
Tarne kočnice
Podrobniji članak o temi: KočniceKod tarnih kočnica dolazi nakon uključivanja kočionog dijela s oblogom do trenja između pokretnih dijelova kočnice i obloge koja miruje. Kočenjem smanjena kinetička energija pretvara se u toplinu. Ova tako razvijena toplina mora biti odvođena, što je zadatak kod konstruiranja kočnice. Tarne kočnice nalaze široku primjenu u raznim industrijskim granama. Omogućuju jednostavne, jeftine, pouzdane i za razne pogone prilagodljive izvedbe. Troškovi održavanja kočnica su niski, vijek trajanja relativno dug, a sile potrebne za uključivanje niske. Ove vrste kočnica služe često i kao sigurnosni organi. Uključivanje kočnice može biti ručno, pneumatski, hidraulički, i to bilo direktno ili preko poluga. U nedostatke tarnih kočnica ubrajamo: trošenje tarnih dijelova, promjenjivost kočionog momenta sile. Do ove promjenjivosti dolazi zbog dolazi zbog promjena koeficijenta trenja izazvanog promjenama temperature, vlage, brzine i tlaka na oblogama. Prema načinu izvedbe razlikujemo čeljusne, pojasne, pločaste (lamelne) i stožaste kočnice. [2]