| Obični mogranj | |
|---|---|
 Plod pitomog mogranja | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Magnoliophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Podrazred: | Rosidae |
| Red: | Myrtales |
| Porodica: | Lythraceae |
| Rod: | Punica |
| Vrsta: | P. granatum |
| Dvojno ime | |
| Punica granatum L. | |
Obični mogranj (mogranj, nar, zrnati šipak, granat, granat-jabuka, lat. Punica granatum) grm je ili drvo koje uspijeva u krajevima s toplijom klimom. Mogranj je polulistopadna biljka, tj. za blažih zima će zadržati dio svojih listova, dok će za oštrijih zima izgubiti sve listove. Biljka ima uspravne i razgranate grane, a stanište joj je osunčano s visokim temperaturama, tlo vodopropusno, jer biljka ne voli mnogo vlage. Cvjetovi su zvonoliki a plod veličine jabuke je žućkasto-crvene boje. Kora ploda je kožasta i ne jede se. Unutar ploda nalaze se jestive, slatke i sočne sjemenke koje imaju po jednu ovalnu košticu. Koristi se za izradu želea i sokova. Bogat je fosforom, kalijem, kalcijem i željezom, a sadržava i vitamin B3 (niacin), te vitamine B1, B2, B6 i B5 (pantotensku kiselinu).
Mnoge su studije potvrdile, da se radi o jednom od najljekovitijih voća na svijetu, zbog blagotvornog utjecaja na kardiovaskularni, živčani i koštani sustav. Pokazalo se i da dnevna doza ekstrakta nara može pomoći u snižavanju krvnog tlaka i razine kolesterola. Znanstvenici smatraju, da smanjuje rizik od srčanih bolesti kod gojaznih osoba za 17 posto.[1] Studije pokazuju, da sadrži bogatstvo antioksidansa, a povećana konzumacija povezana je s poboljšanjem kardiovaskularnog statusa, usporavanjem gubitka hrskavice što bi moglo utjecati na usporavanje artritisa, kao i s povoljnim djelovanjem na prostatu, krvni tlak, Alzheimerovu bolest, plodnost i starenje.[2]
Sastav
Plod šipka se sastoji od soka (38,6–63,5%), kore (27,6–51,6%) i sjemenki (7,2–22,2%). U najboljim kultivarima jestivi udio je 65–68%, a prinos soka 78,5–84,5%.
Energetska vrijednost 100 g jestivog dijela plodova iznosi 62–79 kcal , a 100 ml soka 42–65 kcal. Plodovi biljke sadrže oko 1,6% proteina , 0,1-0,7% masti , 0,2-5,2% vlakana i 0,5-0,7% pepela .
Sok i pulpa sjemenki zrelih plodova kultiviranih sorti sadrže do 20% šećera , 0,2 do 9% organskih kiselina , uključujući limunsku 5-6%, i malu količinu jabučne kiseline . Šipkov sok sadrži 0,208-0,218% minerala , uključujući mangan , fosfor , magnezij , aluminij , silicij , krom , nikl , kalcij , bakar . Sadržaj vitamina (mg%): C - 4,0-8,7; Bl 0,04-0,36; B2 - 0,01-0,27; B6 - 0,50; B12 - 0,54; mnogo tvari sličnih P-vitaminima, niacin , tragovi vitamina A i folacina . U soku divljih sorti nalazi se 5-12% šećera , a kiselina - iznad 10%. Tanini i boje u soku od šipaka 0,82-1,13%, flavonoidi , uključujući antocijanine , 34,0-76,5%.
Osim fenolnih spojeva, sok šipka sadrži 15,5–29,2 mg% katehina , oko 2% proteina , 61–95 mg% aminokiselina (od kojih je identificirano 15 aminokiselina: cistin , lizin , histidin , arginin , asparaginska kiselina , serin , treonin , glutaminska kiselina , alanin , hidroksiprolin , alfa-amino-maslačna kiselina ), 6-20% masno ulje koje se sastoji od linolne (40,03%), palmitinske (16,46%), oleinske (23,75%), linolenske (2 , 98%), stearinska (6,78%), begonska (1,63%) kiselina. Pored toga, 3,4% dušičnih tvari, 12,6% škroba , 22,4% celuloze . Ulje sadrži 272 mg% vitamina E ,
Koštica voća sadrži makroelemente (mg / g): kalij - 18,90, kalcij - 4,0, magnezij - 0,50, željezo - 0,05; elementi u tragovima (µg / g): mangan - 5,28, bakar - 2,50, cink - 3,80, molibden - 0,40, krom - 0,32, aluminij - 33,68, selen - 0,08, nikal - 0,32, stroncij - 19,36, bor - 54,40.
Cvjetovi sadrže boju punicin . U lišću ove biljke utvrđena je prisutnost 0,2% ursolične kiseline .[3]
Kora sadrži alkaloide , derivate piperidina - izopeletierin, metil izopeletierin i pseudopeletierin koji imaju anthelminitički učinak .
Podrijetlo
Ovisno o raznim autorima, podrijetlo ove biljke se različito interpretira. Pojedini autori je izvorno svrstavaju u regiju Irana, Pakistana, Afganistana i sjeverne Indije, dok je drugi svrstavaju u autohtonu mediteransku biljku.
Nomenklatura i taksonomija
Obični mogranj je, zajedno s Sokotranskim mogranjem, dio roda Mogranj. Budući da gotovo svaki ljudski kontakt s ovim rodom kroz povijest uzgoja i proizvodnja je bio s prvom vrstom, sama riječ 'mogranj' je sinonima za obični mogranj. Etimologija naziva 'mogranj' pokazuje da je bar u srodstvu s modernim talijanskim nazivom 'melograno' (zrnata jabuka), no ne zna se jeli termin udomaćen za vrijeme Rimskoga carstva (preko sada-izumrlog dalmatinskoga jezika) ili kasnije pod utjecajem Mlečana. U Hrvatskoj se često primjećuje i orientalni naziv 'nar,' koji je porijeklom perzijski naziv udomaćen za vrijeme Osmanskog carstva. Naziv 'šipak' iako se u naroda više odnosio na plod biljke iz roda ruže, također je bio kombiniran s pridjevima kao što su 'morski šipak' i 'zrnati šipak,' što prodavači često znaju skratiti na samo 'šipak,' praveći zbrku.
Podrazdioba vrste
- Punica granatum var. spontanea - mogranj u divljem stanju (poznat kao ljutun, naročito prisutan u dolini Neretve), niži i trnovitiji grm, sa manjim i kiselim plodovima.
- Punica granatum var. sativa - pitomi mogranj, jačeg i većeg rasta, krupnijih, slađih i jestivih plodova.
- Punica granatum var. nana - ukrasni mogranj, ukrasni grm, uzgaja se zbog svog patuljastog rasta i malih plodova. Boja cvjetova varira ovisno o podvrsti od bijele do crvene. Ima najbolje predispozicije za oblikovanje u bonsai.
Imena sorti koje se uzgajaju u RH
Po popisu Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša[4], kod nas se uzgajaju slijedeće sorte:
- Barski slatki
- Ciparski
- Dubrovački kasni
- Glavaš
- Konjski zub
- Medun
- Mojdeški sitnozrni
- Paštrac (Paštrun)
- Sladun
- Slatki tankokorac
- Zamorski
Izvori
- ↑ http://www.nezavisne.com/zivot-stil/zdravlje/Nar-Najljekovitije-voce-na-svijetu-167155.html Preuzeto 25. ožujka 2013.
- ↑ https://www.centarzdravlja.hr/hrana-i-zdravlje/zdrava-prehrana/sipak-voce-ljekovitog-ploda-soka-i-ulja/ Preuzeto 25. ožujka 2013.
- ↑ Блинова К. Ф. и др. Ботанико-фармакогностический словарь: Справ. пособие / Под ред. К. Ф. Блиновой, Г. П. Яковлева. — М.: Высш. шк., 1990. — С. 183. — ISBN 5-06-000085-0.
- ↑ http://www.krs.hr.