Toggle menu
310,1 tis.
50
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Milorad Medini

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija

Milorad Medini (Dubrovnik, 1874.1938.[1][2]) je bio hrvatski filozof, književni povjesničar, publicist, novinar i političar.

Životopis

Studirao je u Beču, gdje je završio studij filozofije. Radio je kao srednjoškolski profesor. Posao je našao u Dubrovniku i Splitu, gdje je radio u gimnazijama. Zbog svojih političkih stavova umirovljen je 1905. godine.

Ondašnji je izborni sustav bio takav da su trgovačko-obrtničke komore davale svoje zastupnike u Dalmatinski sabor, pa ga je tako dubrovačka komora poslala u ondje 1908. godine. Ondje je bio voditeljem financijsko-gospodarskog referata u Zemaljskom odboru u kojem je radio sve do upravne reorganizacije Kraljevine SHS 1921. godine. Osim toga, bio je tajnikom dubrovačke trgovačko-obrtničke komore.[3] Rujna te iste 1908. je postao tajnikom Samostalne organizacije Hrvatske stranke, dok je Pero Čingrija bio predsjednikom a Roko Arneri potpredsjednikom. To je bila organizacija koja je okupila većinu bivših pristaša Hrvatske stranke iz dubrovačkog i korčulanskog kotara. Radilo se o organizaciji koja je suprotstavila se novoj struji u Hrvatskoj stranci, zagađenu austrofilstvom zbog masovnog priljeva članstva Narodne hrvatske stranke.[2] Odvajanje ove skupine je bio jednim od razloga sloma politike novog kursa u Dalmaciji.[2]

Bio je velikim poznavateljem europskih jezika i literature. Pratio je svjetska politička zbivanja, od čega valja istaknuti praćenje problema Habsburške Monarhije i susjednog Balkana. Kao i Milan Marjanović, pripadao je kulturno-političkom krugu obojenog stavovima Pere Čingrije.[2]

Uređivao je i izdavao list Crvenu Hrvatsku od 1907. do 1910. godine, razdoblja koje je obilježila aneksijska kriza.

Napisao je djela:

  • Dubrovačke poklade u 16. i 17. vijeku i Čubranovićevi nasljednici (gimnazijski školski program), 1898.
  • Dubrovnik Gučetića*Povijest hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku, naklada Matice hrvatske, 1902.
  • Prvi dubrovački pjesnici i zbornik Nikole Ranjine, 1903.
  • Povjest hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku, 1903.
  • Pjesme Mavra Vetranića i Marina Držića (prilozi za poznavanje starije dubrovačke književnosti), 1909.
  • O postanku i razvitku kmetskih i težačkih odnošaja u Dalmaciji, 1920.
  • Dubrovnik u borbi za svoj razvitak, 1934.
  • Starine dubrovačke, 1935.

Priredio je za tisak:

Izvor

  1. Imehrvatsko
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Anali Dubrovnik 36 (1998.) Pero Depolo: Političke struje u Dubrovniku i aneksija Bosne i Hercegovine (I. dio)
  3. Leopold Gedö: Zbirka portreta i biografija znamenitih ljudi kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, 1926.

Vanjske poveznice