Era mezozoika je jedna od tri geološke ere fanerozojskog eona. Podjela vremena na ere počela je sa Giovannijem Arduinom u 18. stoljeću, iako je originalno ime za današnji mezozoik bilo "sekundar" (s time da je moderna era bila nazvana tercijar). Smješten između paleozoika i kenozoika, mezozoik znači "srednji život" na grčkom: meso za srednje i zoo za životinje ili živa bića. Često se zova "Doba srednjeg života" ili "Doba dinosaura", prema fauni koja je dominirala u to vrijeme.
Mezozoik je bio vrijeme tektonske, klimatske i evolucijske aktivnosti. Kontinenti su se postupno mijenjali od stanja međusobne povezanosti prema njihovoj današnjoj konfiguraciji. Ova je podjela dovela do specijacije i drugih važnih evolucijskih događaja. Klima je bila dosta topla kroz cijelo vremensko razdoblje mezozoika te je imala važnu ulogu pri evoluciji i diversifikaciji novih životinjskih vrsta. Pred kraj ere već je postojala osnova modernog života.
Geološka razdoblja
Nakon paleozoika, mezozoik je trajao otprilike 180 milijuna godina: od oko prije 251 milijuna godina do početka kenozoika prije 65 milijuna godina. Ovaj je vremenski okvir podijeljen u tri geološka razdoblja (od najstarijeg prema najmlađem):
- trijas (248.2 milijuna do 205.7 milijuna godina)
- jura (205.7 milijuna do 144.2 milijuna godina)
- kreda (144.2 milijuna do 65.5 milijuna godina)
Donja (trijaska) granica mezozoika određena je permsko-trijaskim masovnim izumiranjem, tijekom kojeg je 90% morskih vrsta i oko 70% kopnenih kraležnjaka izumrlo. To se isto tako naziva "velikim izumiranjem" s obzirom da predstavlja najveće masovno izumiranje u Zemljinoj povijesti. Gornja (kredna)granica određena je Kredno-tercijarnim (KT) izumiranjem, za koje se pretpostavlja da je stvorilo krater Chicxulub na poluotoku Yucatan. Oko 50% svih rodova je izumrlo, uključujući sve dinosaure osim ptica.
Tektonika
Općenito govoreći, mezozojska je era obilježena povećanom tektonskom aktivnošću. Aktivnost je započela u razdoblju kada je sva svjetska kopnena masa bila spojena u superkontinent zvan Pangea. Pangea se postuno razdvajala na sjeverni kontinent Lauraziju i južni kontinent Gondwanu. Pred kraj ere, ovi su se kontinenti radvojili u njihove sadašnje oblike. Laurazija je postala Sjeverna Amerika i Euroazija, dok se Gondwana razbila na Južnu Ameriku, Afriku, Australiju, Antarktiku, dok se indijski potkontinent sudario s Azijom i stvorio Himalaju.
Mezozojska klima
Trijas je uglavnom bio suh, što je trend koji je bio počeo u kasnom karbonu, te s jasnim godišnjim dobima, pogotovo u unutrašnjosti Pangee. Niska razina mora također je pogodovala ekstremnim temperaturama. Voda djeluje kao stabilizator temperature zbog svoje visoke specifične topline i kopno u blizini velikih vodenih masa, pogotovo oceanskih, ima manje temperaturne varijacije. S obzirom da je većina kopna koje je sačinjavalo Pangeau bilo udaljeno od oceana, temperature su se često drastično mijenjale, te je unutrašnjost Pangee vjerojatno bila prekrivena velikim pustinjama. Dokazi u obliku crvenih naslaga i evaporita poput soli podržavaju takav zaključak.
Razina mora počela je rasti tijekom jure, vjerojatno zbog širenja oceanskog dna. Stvaranje nove kore ispod površine izbacilo je oceansku vodu na 200 m iznad današnje razine, što je poplavilo obalna područja. Nadalje, Pangea se počela razdvajati na manje cjeline, dovodeći sve više kopna u dodir s morem kroz stvaranje mora Tetis. Temperature su nastavljale rasti, ali su se stabilizirale. Vlažnost se također povećala zbog blizine vode, a pustinje su se povukle.
Klima u doba krede je manje poznata, te je izvor kontroverzi. Djelomično zahvaljujući većoj količini uglikovog dioksida u atmosferi, svjetski temperaturni gradijent od sjevera do juga postao je gotovo ravan: temperature su bile slične na cijeloj planeti. Prosječne temperature su također bile znatno više nego danas, oko 10°C. U stvari, u srednjoj kredi oceanske su vode na ekvatoru imale temperaturu od 20 °C u dubokom oceanu, što ih je možda učinilo nepogodnim za život, a kopno blizu ekvatora je moglo biti pustinja bez obzira na blizinu vode. Cirkulacija kisika u dubokom oceanu je također možda bila poremećena. Iz tog razloga velike su se količine organske tvari akumulirale jer nisu bile u stanju raspasti se, te su se s vremenom nataložile kao "crni sloj".
Svi podaci, međutim, ne podržavaju gore navedene hipoteze. Čak i uz veliku toplinu, temperaturne fluktuacije su trebale biti dovoljne da se zadrže polarne kape i ledenjaci, ali ne postoje dokazi ni za jedno ni za drugo. Kvantitativni modeli također nisu uspjeli rekonstruirati ravninu temperaturnog gradijenta u kredi.
Mezozojski život
Izumiranje gotovo svih životinjskih vrsta na kraju permskog razdoblja stvorilo je uvjete za radijaciju mnogih novih oblika života. To se posebno odnosi na izumiranje krupnih dinocefalnih biljojeda i mesojeda koji su iza sebe ostavili prazne ekološke niše. Neke od njih popunili su preživjeli cinodonti dikinodonti, s time da su potonji kasnije izumrli. životinjskim svijetom tijekom mezozoika dominirali su krupni arhosaurski gmazovi koji su se pojavili nekoliko milijuna godina nakon permskog izumiranja: dinosauri, pterosauri, te morski gmazovi kao ihtiosauri, pleziosauri i mozasauri.
Klimatske promjene u kasnoj juri i kredi donijele su nove adaptivne radijacije. Jura je predstavljala vrhunac raznolikosti arhosaura, a tada su se pojavile prve ptice i placentalni sisavci. Angiosperme su svoju radijaciju imale početkom krede, prvo u tropima, a ravni temperaturni gradijent im je omogućio da se prošire prema polovima. Pred kraj krede angiosperme su dominirale florom u mnogim područjima, iako neki dokazi sugeriraju da su biomasom dominirale cikade i igličarkes sve do KT izumiranja.
Neki tvrde da su se kukci diversificirali s pojavom angiospermi jer je anatomija kukaca, posebno dijelovi usta, pogodna za cvjetnjače. Međutim svi dijelovi insekata su bili prethodili angiospermama, a diversifikacija se s dolaskom cvjetnjača usporila, pa se da zaključiti da je njihova anatomija služila nekoj drugoj svrsi.
Kako su temperature u morima rasle, velike su životinje ranog mezozoika počele nestajati dok su manje životinje svih vrsta, uključujući guštere, zmije, a možda čak i pretke primata među sisavcima evoluirale. KT izumiranje je potvrdilo taj trend. Veliki arhosauri su izumrli, dok su se ptice i sisavci nastavili razvijati, kao što je i danas slučaj.
Literatura
- British Mesozoic Fossils, 1983., The Natural History Museum, London.
- The Mesozoic from Palaeos, pristupljeno 26. ožujka 2014.
- Lecture19: Mesozoic Terrestrial Ecosystems, pristupljeno 26. ožujka 2014.
- Global Climate Change Student Guide: Mesozoic Climates, pristupljeno 26. ožujka 2014.
- Paleozoic/Mesozoic Climate, pristupljeno 26. ožujka 2014.