Ovo je glavno značenje pojma Lukul Licinije Lukul Pontski. Za druga značenja pogledajte Lucije Licinije Lukul stariji.
Lucije Licinije Lukul Pontski (mlađi) (latinski: Lucius Licinius Lucullus) (114. pr. Kr. – 56. pr. Kr., bio je rimski general i bogataš. Bio je optimatski političar kasne Rimske Republike, bliski suradnik Sule Feliksa. [1] Bio je poznat i po raskošnim gozbama koje je priređivao.
Nakon više od dvadeset godina neprekidne službe u vojsci i u vladi, postao je glavnim osvjaačem istočnih kraljevstava za vrijeme Trećeg mitridatskog rata. Ondje se više puta iskazao kao izniman vojskovođa, a najveću su mu slavu donijele opsada Cizika 73 – 72. pr. Kr. i bitka kod Tigranocerte u Armeniji 69. pr. Kr. Njegov način ratovanja dobio je neobično povoljne komentare antičkih vojnih stručnjaka, a njegovi su se vojni pohodi proučavali kao primjeri vojnog umijeća.[2] Njegov takmac Pompej ga je pola u šali nazvao "Kserkso u togi."[3]
Kad je Fraat III. Partski došao na prijestolje 70. pr. Kr., Lukul [4] se pripremao napasti Tigrana Velikog, kralja Armenije, koji je dominirao zapadom Azije, borio se u Mezopotamiji i s nekoliko partskih vazalnih država. U borbama je Mitridatov položaj bivao sve gorim i gorim. Situacije se pogoršala kad je Lukul, koji je onda bio kvestor, okupio flotu i očistio otoke Egejskog mora. Na to su se stanovnici egejskih i maloazijskih gradova okrenuli od Mitridata VI. i prešli na rimsku stranu.
Pontski je vladar bio prisiljen pregovarati te je sklopljen mir nakon što su se sastali sa Sulom u Dardanu 85. pr. Kr.. Rimljani su tim mirovnim ugovorom dobili odštetu u visini od 3000 talenata te dio Mitridatove flote, dok je sami Mitridat VI. morao napustiti krajeve koje je bio osvojio. Tako su Sula i njegov suradnik Lukul mogli se baviti kako se obračunati s protivnicima u Italiji.
Nakon što je pobijedio Mitridata, sa svojim su se postrojbama 83. pr. Kr. Sula i Lukul iskrcali u Brundisium (današnji Brindisi), prepriječivši put Spartaku.[5]
Iako je u njegovo vrijeme službeno vlast bio Senat, u zbilji su rimskom državom u njegovo vrijeme vladali Lukul Licinije Lukul, Pompej Magnus i Marko Licinije Kras. [6]
Lukul se vratio s istoka u Rim s toliko plijena da ga nisu uspjeli ni popisati. Zatim je uložio goleme svote u privatnu gradnju, uzgoj životinja, pa čak i vodovodne projekte takvih razmjera da su zapanjili njegove suvremenike. Također je mnogo davao za znanost i umjetnost, a svoje je nasljedno imanje na visovima Tuskuluma preobrazio u knjižnicu i svratište za učenjake i filozofe. U Rimu je izgradio horti Lucullani, slavne Lukulove vrtove, te je općenito u trošenju rimskog bogatstva stavio naglasak na kulturu. Umro je zimi 57. – 56. pr. Kr., a pokopan je na obiteljskom imanju kod Tuskuluma.
Bio je tako slavan po svojim gozbama da pridjev lukulovski označava nešto luksuzno, rastrošno i gurmansko, pogotovo u izrazu lukulovska gozba.
Izvori
- ↑ Vladimir Vidrić, pjesme. Rječnik. Hrvatska književnost na CD-ROM-u, str. 41.
- ↑ Dion Kasije Kokejan XXXVI. Kad se zarobljavanjem došlo do dopisivanja Mitridata VI. Eupatora, Lukula su stavljali na mjesto najvećeg generala od Aleksandra (Ciceron Acad.Pr.II)
- ↑ Marko Velej Paterkul 2.33.4: haud infacete Magnus Pompeius Xerxen togatum vocare adsueverat; Plinije Stariji, Naturalis Historia 9.80 (170). Plutarh, Vita Luculli 39.3, oštricu je pripisivao Tuberu Stoiku.
- ↑ Škole.hr Ljerka Čulina: Tko je bio Spartak?, 1. veljače 2010.
- ↑ Povijest Spartak
- ↑ Škole.hr Ljerka Čulina: Tko je bio Spartak?, 1. veljače 2010.