- PREUSMJERI Predložak:UNESCO – svjetska baština
Kapela Notre Dame du Haut u Ronchampu (francuski: Chapelle Notre-Dame-du-Haut de Ronchamp), poznata i kao Notre Dame du Haut, dovršena 1954. godine, je jedan od najboljih primjera građevina arhitekta Le Corbusiera i jedna od najvažnijih građevina arhitekture 20. stoljeća.
Povijest
Švicarsko-francuski arhitekt Le Corbusier, građanskim imenom Charles-Edouard Jeanneret, gradio je do tada samo svjetovne građevine i bavio se samo problemima gradskih građevina. Njegova djela, kao na primjer švicarska kuća u Cite Universitaire u Parizu ili Unite d'Habitation u Marseilleu, učinila su ga znamenitim u svijetu. Stoga je oklijevao kad su mu godine 1950. predložili da kao naknadu za razorenu zavjetnu crkvu Notre-Dame-du-Haut iz Ronchampa u II. svjetskom ratu, nedaleko Belforta, sagradi novu.
Odlučujuće je bilo razgledanje mjesta. U lipnju 1950. nastale su prve skice. One su se toliko razlikovale od onog uobičajenog, odavna poznatog, da je i sam Le Corbusier govorio o jednoj „ludo drskoj, ali upravo hrabroj” građevini.
Odlike
Poput neke „špilje bez brijega” doima se unutrašnjost crkve. Vanjski oblik podsjeća prije na neku modernu plastiku negoli na crkvu, ali nadbiskup od Becancona i komisija njegove biskupije odobrili su ove smjele nacrte. Poslije izgradnje, koja je trajala 4 godine, građevina je bila posvećena. Veličina crkve je razmjerno čedna. Crkvena lađa, veličine 25 x 15 m, može primiti najviše 250 osoba. Za velika hodočašća izgrađen je oltar i propovjedaonica pod vedrim nebom. "Ni jednog trenutka nisam pomišljao da stvorim nešto, što bi trebalo pobuđivati pažnju", priznao je Le Corbusier. A ipak, u godinama poslije dovršenja crkve, jedva da je postojala koja građevina na svijetu, koja bi bila dublje proklinjana i više hvaljena od Notre-Dame-du-Haut u Ronchampu. Potpuna asimetrija građevine, odustajanje od zvonika - ona tri tornja služe isključivo kao rov za dovod svjetla na oltar - krov, koji djeluje kao daje izvrnut, unutrašnjost gotovo gola - sve je to zastrašilo kritičare, sve ih je to podsjećalo na Picassa.
Le Corbusier nije osporavao izvjesnu sličnost: „Apstraktna umjetnost, koja danas posvema s pravom izaziva žestoke prepirke, uzrok je što Ronchamp i postoji”. Već i prije umjetnik je pojasnio: „Revolucija se ne stvara u trenutku htijenja; revolucija se stvara u trenutku kad je rješenje donešeno”. Bio je te sreće, da su njegovi najsnažniji branitelji bili ljudi koji su u njega naručili posao. Čovjek je ponajprije iznenađen krajnjom novošću tih oblika, pisao je francuski dominikanac M. A. Co-uturier. „Ali uskoro čovjek uvida da se površine i oblici ovdje razvijaju osjetljivošću i slobodom živih organizama, ali istodobno ostaju podvrgnute i strogosti koja upravlja funkcijama i svrhom nečeg organičkog. U svim dijelovima otkriva se sakralni karakter, a ne na kraju u tom novom i neobičnom obliku”.
Tko od jedne zavjetne crkve traži ljepotu i raskoš, taj će biti Ronchampom razočaran. Građevina sagrađena visoko iznad šuma Cherimonta ne pokazuje se na prvi pogled. Crkva je u prvom redu funkcionalna građevina koja pokušava svoje zadatke ispuniti na najbolji mogući način. Ali ona je još i nešto više od „jedne posude mira, dražesti. Zahtjev je, da se izrazom građevne umjetnosti dostignu osjećaji koji su na tom mjestu probuđeni” (Le Corbusier).
Vanjske poveznice