 |
Predloženo je da se ovaj članak spoji s člankom Jelena Belović Bernadžikovski. (Rasprava) |
Jelica Belović-Bernadzikowska (Osijek, 25. siječnja 1870. – Novi Sad, 30. lipnja 1946.), hrvatska etnografkinja, književnica, skupljačica narodnog blaga i novinarka. Pisala je književna djela za djecu i mladež te pedagoške rasprave. Kao novinarka pisala je kazališnu i glazbenu kritiku. Pisala je djela za djecu, objavljivala radove iz etnografije, pedagogije, dječje psihologije i sociologije, prevodila sa stranih jezika.
Životopisi
Rođena u Osijeku. Otac Jozo Belović bio je gimnazijski profesor iz Crne Gore, a mati Marija (Kata) rođ. Fragnar, osječka Njemica. U Osijeku završila osnovnu školu. Nižu gimnaziju pohađala u Đakovu u samostanu milosrdnica (1881.–1885.). U samostanu milosrdnica upoznala je tehnike ručnoga rada, bogatstvo narodnih nošnji Đakovštine. Od tad skuplja narodne vezove i stvara zbirku koju je obogaćivala cijelog života. Ostala je sa sestrama milosrdnicama, kod kojih je nastavila školovanje u učiteljskoj školi milosrdnica u Zagrebu. Profesori A. Maurović i J. Lang potakli su je neka piše pjesme, a prvu je objavila u Glasniku sv. Josipa. Pripada pripremnom razdoblju hrvatske dječje književnosti u kojem knjige za djecu najčešće pišu učiteljice i učitelji: Ivan Filipović, Franjo Bartuš, Tomislav Ivkanec, Josip Milaković, Stjepan Širola, Milka Pogačić, Jelica Belović Bernadzikowski, Marija Tomšić-Im i dr.
Studirala na višim pedagoškim školama u Beču i Parizu. Radila kao stručna učiteljica i ravnateljica škola u Hrvatskoj i Vojvodini. Bavila se skupljanjem i istraživanjem narodnog blaga, prije svega pučkih vezova. God. 1896. udala se za poljskog grofa Bernadzikowskog koji je obnašao dužnost višeg suca i odlazi u Sarajevo. Od 1897. do 1900. bila je upraviteljicom Više djevojačke škole u Banjoj Luci. Umirovljena je 1900. godine »zbog nacionalnog djelovanja«. Poslije je ipak nastavila s radom. Osim skupljanja narodnih vezova, pisala je, putovala i skupljala narodne pripovijetke. Pred rat uredila je almanah Srpkinja, zbog kojega je kad je izbio rat Austro-Ugarske i Srbije morala skloniti se iz Sarajeva u Osijek. Pretkraj rata vratila se u Sarajevo gdje je radila u prosvjeti i uređivala jedan list. Političke neprilike tjeraju je 1930-ih godina u Novi Sad, gdje je predavala na Mješovitoj građanskoj školi do 1936. kada je umirovljena.
Uredila i katalogom popratila etnografske zbirke u Umjetničko-obrtnom i Trgovačko-obrtnom muzeju u Zagrebu. U nekoliko je europskih gradova priredila izložbe vezova i nošnji.
Nacisti su 1933. spalili nekoliko njezinih knjiga. Pisala je za brojne časopise i listove u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Italiji. Od važnijih to su Crvena Hrvatska, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Almanah hrvatske mladeži, Bosanska vila, Mladi Istran, Narodna prosvjeta, Tršćanski Lloyd i drugi.
Najvažnija djela su joj:
- Građa za tehnološki rječnik ženskog ručnog rada
- O preporodu hrvatske veziljačke industrije
- Običaji Južnih Slavena (Die Sitten der Südslaven, 1927)
Stručni krugovi su visokim ocjenama ocijenili njezin opsežni tehnološki rječnik za ručni rad.