Hawraman

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na: orijentacija, traži
  1. PREUSMJERI Predložak:UNESCO – svjetska baština

Hawraman (kurdski: هه‌ورامان, Hewraman ili Horaman; perzijski: اورامان, Ōrāmān ili Owrāmān), također Avroman ili Uramanat, je planinski krajolik koji svjedoči o tradicionalnoj kulturi naroda Hawrami (srodnima iračkom narodu Gurani), agropastoralnog kurdskog plemena koje je naselilo regiju otprilike 3000. godine pr. Kr. Nalazi se u srcu planine Zagros u iranskim pokrajinama Kurdistan i Kermanšah uz zapadnu granicu Irana i i guvernatu Halabdža u Iračkom Kurdistanu[1].

Naziv Hawraman potječe od riječi howr, što je u zoroastrizmu naziv za glavno božanstvo, Ahura Mazda, tj. „sunce”; dok je man riječ za „dom” ili „mjesto”. Stoga bi Hawraman značilo „Dom sunca”.[2]

Pave, najveće naselje Hawramana u iranskoj Kurdistanskoj pokrajini ima više od 20.000 stanovnika.
Datoteka:Leopard-Zom village-Hawraman.jpg
Tijelo perzijskog leoparda pronađenog u blizini sela Zom u Hawramanu 2019. god.
Datoteka:Kenacheh Cave.jpg
Iskapanje špilje Kenacheh (kasni paleolitik).

Dana 27. srpnja 2021. „Kulturni krajolik Hawramana/Uramanata” je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji[3], uključujući 12 sela u planinskim pokrajinama Kermanšah i Kurdistan[1].

Zemljopis i priroda

Uraman Takht, središte ruralnog distrikta u Kurdistvaskoj pokrajini, je dobilo ime po svojim stanovnicima - Hawramanima.

Regija Hawraman u iračko-iranskom pograničnom području sastoji se od planinske zemlje između trokuta Halabja-Marivan-Pave. Proteže se 50 km od Marivana u smjeru jugoistoka i dom je nekoliko planina visokih preko 2-000 metara. Najviši vrh je Kūh-e Taḵt sa 2.985 metara visine. Hawraman ima mnogo izvora i rijeka koje većinom teku ise ulijevaju u rijeku Sirvan (pritoku Tigrisa). Najslavniji izvor je Bil (Kani Bil) koji ima protok od oko 3.000-4.000 litara u sekundi, a rijeka od izvora do njezina ušća u Sirvan je jedna od najkraćih rijeka na svijetu s ukupnom dužinom od 15 metara[4]. Izgradnja Darian brane na rijeci Sirvan između 2009. i 2015. godine započela je arheološki program spašavanja koji je doveo do otkrivanja mnogih arheoloških nalazišta prije plavljenja akumulacije.

Hawraman je dom raznih životinja, kao što su: perzijski leopard (Panthera pardus tulliana), smeđi medvjed (Ursus arctos), muflon (Ovis orientalis orientalis), vuk (Canis lupus) i divlja koza (Capra aegrarus) koji se mogu naći širom regije. „Zaštićeno područje Buzin i Markhil” (kurdski: بوزین و مارخێڵ) nalazi se jugozapadno od Hawramana u okruzima Pave i Džavanrud u pokrajini Kermanšah.

Povijest

„Natpis Sargona II.” kod Tangivara iz 8. stoljeća pr. Kr.

Najraniji arheološki dokazi pokazuju da je ovo područje bilo naseljeno ljudima još od srednjeg paleolitika. Ove dokaze otkrili su arheolozi u blizini sela Hadžij i između sela Naw i Asparez u dolini Sirvan.[5] Dokazi o naseljavanju iz kasnog paleolitika otkriveni u pećinskom mjestu zvanom Kenacheh u dolini Perdi Mala.[6] Ovi arheološki nalazi otkriveni su tijekom akcije „Spašavanja od brane Darian” (2009.-2015.) koje je provela nekoliko arheoloških istraživanja i iskopavanja na području rezervoara koji su doveli do otkrića brojnih važnih paleolitskih i kasnijih nalazišta. Glavna iskopana mjesta bila su Dārāi (srednji paleolitik), špilja Kenācheh (kasni paleolitik), grobnica Ruwār (željezno doba), Sar Cham (brončano i željezno doba) i Barda Mār (19. stoljeće).[7]

„Natpis Sargona II.” na prijevoju Tangivar ukazuje na to da su regiju okupirali Asirci pod Sargonom II. tijekom njegovih vojnih pohoda na Zagros (709.-710. pr. Kr.)[8].

Nakon što su ih porazili Perzijanci, povijesni stanovnici gorja Zagros, Medijci, postaju druga satrapija Ahemenidskog Carstva.

„Avromanski pergamenti”, skup od tri dokumenta iz Seleukidskog i Partskog doba, pronađeni su u regiji 1909. godine. Otkriveni su u pećini na planini Kuh-e Salan, u blizini sela Šar Horaman, a dokumentiraju prodaju vinograda i drugog zemljišta od 88./87. pr. Kr. do 33. godine poslije Krista; dva su napisana na grčkom, a jedan na partskom[9].

Polovicom 11. stoljeća pleme Bani-Ardalan sa zapada ostvaruje premoć na ovom području. Ardalanska dinastija je značajno proširila svoju vlast na ovom području od 1168.-1616. god., uglavnom kontrolom putova u ovim teško prohodnim planinama. Zuhabskim mirom iz 1639. god. safavidski zapadni Kurdistan je pripao Osmanskom Carstvu i danas ovaj dio Hawramana pripada Iračkom Kurdistanu. Tijekom Kadžarskog Carstva i dinastije Pahlavi Ardalanska vlast na području je oslabila i zamijenjena je lokalnim guvernerom koji je nakon nekoliko poraza priznao centralnu vlast Teherana.

Kultura

Doulab, primjer sela u Hawramanu (2017.).
Proslava Pir Šalijara u Urmanat Takhtu 2020. god.

Doline Hawramana uglavnom naseljavaju Goranski i Džaf Kurdi[10]. Govorni jezici su hawrami, gurani jezik i sorani, a prisutan je i zoroastrizam i mnoge muslimanske sekte. Hawraman se smatra središtem goranske kulture i sjecištem heterodoksnog i ortodoksnog islama u Kurdistanu. I nakšibendijski tarikat i jarsanizam (Ahl-e Haqq), koji se u islamu uglavnom smatraju heretičkima, duboko su ukorijenjeni u Hawramanu.

Dana 27. srpnja 2021. „Kulturni krajolik Hawramana/Uramanata” je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji[11], uključujući 12 sela u dva područja od 106.307 ha: Centralno-istočna dolina (Zhaverud i Takht, u Kurdistanskoj pokrajini) i Zapadna dolina (Lahun, u Kermanšaškoj pokrajini). Ova sela u planinskim pokrajinama Kermanšah i Kurdistan su jedinstvena po arhitekturi, načinu života i poljoprivrednoj metodologiji i integrirana su s prirodom uključivanjem poljoprivrede na strmim padinama.[1] 12 sela uključenih u posjed ilustriraju evoluirajuće reakcije ljudi Hawrami na oskudicu produktivne zemlje u njihovom planinskom okruženju kroz tisućljeća. O njihovoj neprekidnoj prisutnosti u ovom krajoliku, koji također karakterizira iznimna bioraznolikost i endemizam, svjedoče kameno oruđe, špilje i stijene, humci, ostaci stalnih i privremenih naselja, te radionice, groblja, ceste, sela, dvorci i dr.[1] Hawraman je zemlja izvanredno bogata usmenom književnošću i festivalskim običajima, ali ponajvišew brojnim vjerskim, poljoprivrednim i povijesnim ritualima i ceremonijama koje se održavaju tijekom godine, kao što su Pir Šalijar, Novruz i dr.[12] Hawrami glazba se sastoji od nekih od najstarijih sačuvanih melodija i njezini intervali su među najstarijim koje su koristila ljudska bića. Metar Hawrami pjesama je također vrlo star i njihov deseterosložni metar pjesama koje se čitaju tijekom glazbe može se povezati s metrima pahlavi stihova (partski i sasanidski). Siachamana (hewrami za „tamne oči”) je takav stil pjevanja koji se izvodi bez upotrebe instrumenata, s izuzetkom povremene upotrebe kurdskog ručnog bubnja ili defa (tamburin). Danas se stil Siya Cheman uglavnom koristi za pripovijedanje i zabavu.[13]

Tadicionalna odjeća za žene uključuje prsluk ili jaknu dugih rukava ili dugi kaput koji se nosi preko haljine. Ispod haljine nosi se donja haljina i napuhane hlače. Žene su tradicionalno nosile kurdske šešire ukrašene dragim kamenjem u boji, perlama i komadima zlata. Obično mlađe žene i mlade djevojke nose haljine jarkih boja ukrašene brojnim perlama i šljokicama, a starije žene tamnije boje i bijele pokrivače. Hawrami muškarci uglavnom nose košulju, prsluk s otvorenim vratom i široke hlače postavljene na gležnjevima. Pamučna traka dužine 3–4 m presavije se na pola po dužini i čvrsto se omota oko trupa na struku. Muškarci su također nosili tradicionalne smeđe jakne od filca sa šiljastim ramenima poznate kao kolabal.

  • Tipični krajolik Hawramana.
    Tipični krajolik Hawramana.
  • Hawrami djevojčica u tradicionalnoj odjeći.
    Hawrami djevojčica u tradicionalnoj odjeći.
  • Kurdski ples u Hawramanu, Kurdistan.
    Kurdski ples u Hawramanu, Kurdistan.
  • Kurdska djevojačka odjeća.
    Kurdska djevojačka odjeća.
  • Skupina muškaraca u tradicionalnoj odjeći.
    Skupina muškaraca u tradicionalnoj odjeći.
  • Proslava Novruza (Nove godine) u selu Palangan, Hawraman, Kurdistan.
    Proslava Novruza (Nove godine) u selu Palangan, Hawraman, Kurdistan.

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Cultural Landscape of Hawraman/Uramanat, UNESCO World Heritage Centre (engl.) Pristupljeno 28. lipnja 2022.
  2. ↑ H.S. Nyberg, The Pahlavi documents of Avroman, Le Monde Oriental, XVII, 1923., str. 189.
  3. ↑ Cultural sites in Africa, Arab Region, Asia, Europe, and Latin America inscribed on UNESCO’s World Heritage List UNESCO (engl.) Pristupljeno 28. lipnja 2022.
  4. ↑ Rudaw:Kani Bil is in crisis, arhivirano 26. kolovoza 2014. (engl.) Pristupljeno 29. lipnja 2022.
  5. ↑ "Digs hint 40,000 yrs. of man life in Hawraman". http://en.mehrnews.com/news/108126/Digs-hint-40-000-yrs-of-man-life-in-Hawraman 
  6. ↑ F. Biglari i S. Shidrang, Rescuing the Paleolithic Heritage of Hawraman, Kurdistan, Iranian Zagros, Near Eastern Archaeology 82 (4), 2019., str. 226.-235. https://doi.org/10.1086/706536
  7. ↑ F. Biglari, Construction de barrage et archéologie de sauvetage dans le Zagros, ARCHÉOLOGIA 595: 10-11., 2021.
  8. ↑ G. Frame, The inscription of Sargon II at Tang-i Var, Orientalia, 68. (1.), 1999., str. 31.-57.
  9. ↑ C. J. Edmonds, The Place Names of the Avroman Parchments, Bulletin of the School of Oriental and African Studies, 14 (3), 1952., str. 478.–482. doi:10.1017/S0041977X00088455. ISSN 0041-977X
  10. ↑ KURDISH TRIBES – Encyclopaedia Iranica, (engl.) Pristupljeno 29. lipnja 2022.
  11. ↑ Cultural sites in Africa, Arab Region, Asia, Europe, and Latin America inscribed on UNESCO’s World Heritage List UNESCO (engl.) Pristupljeno 28. lipnja 2022.
  12. ↑ Nominacijski tekst za svjewtsku baštinu, Cultural Landscape of Hawraman/Uramanat, UNESCO (PDF) (engl.) Pristupljeno 29. lipnja 2022.
  13. ↑ Mehrdad Izady, The Kurds: A Concise Handbook, Taylor & Francis, ISBN 0-8448-1727-9
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Hawraman&oldid=518761"