 |
Ovaj članak ili dio članka zahtijeva stilsku doradu. (Rasprava) Članci na Hrvatskoj internetskoj enciklopediji (HIE) moraju biti pisani enciklopedijskim stilom. |
Vod HVO fra Matija Divković bila je postrojba HVO-a u Olovu. [1]
Povijest
Srpnja 1992. gorčina ratne zbilje bila je sve bliža, stanje sve mučnije. Grad su sve više opkoljavale spske snage, i jedini slobodni izlaz/ulaz u Olovo je ostao uz rijeku Krivaju. Uznemirenost je bila posebna. Muslimanski živalj iz Olova većinom je počeo napuštati grad Olovo, također i muslimani Gornjeg Olova. Mnogi su se zaputili prema 30-ak km udaljenima Varešu i Vijaki, koja su štitila oružane snage HVO-a. I Oćevija i Vijaka velikodušno su ih prihvatili. Svima kojima su došli katolici su u pravom kršćanskom duhu pomogli bližnjemu svome u nevolji njegovoj. Voditelji humanitarne pomoći u mjestu Vijaka: voditelj Caritasa župnik fra Željko Filipović skrbnik vojnog skladišta HVO-a Boško Andrić, izjednačili su spomenute muslimanske izbjeglice u svemu davanju s lokalnim katoličkim stanovništvom, često i privilegirajući muslimane kod podjele hrane, odjeće i obuće.[1]
Naprotiv, svih 37 Hrvata-katolika ostalo je u Olovu, i s njima svećenici fra Bernardin Matić i fra Berislav Kalfić, koji nisu htjeli ni pomisliti napustiti Olovo i ostaviti crkvu/svetište Gospina, kao ni svoju pastvu.[1]
7. kolovoza 1992. počeo je srpski topnički napad na Olovo i Gornje Olovo. Gađali su ga iz pravca Dugandžića i Bjeliša (istočna strana) i iz Krivajevića (jugozapadna strana). Muslimani su na blagdan Velike Gospe učinili dirljiv potez zabrinutom svećeniku. Obećali su da će doći napuniti crkvu. Susjeda muslimanka rekla je "Komšija paroče, nemojte biti tako zabrinuti i tužni. Ako ne dođu vaši vjernici, mi ćemo doći i napuniti vašu crkvu na taj dan kao što svake godine dolazimo na blagdan da budemo zajedno s vašim vjernicima. Ali ovaj put ćemo se posebno organizovati i gledati da nas bude više. Nećete biti sami, a ako dođu i vaši, još bolje. Jer i mi volimo Gospu, tako nas uči naša sveta knjiga Kur'an." Obećanje su ispunili. Došle su muslimanke i dvoje muslimana, koji su za taj dan od svog zapovjednika zatražili dopuštenje izbivanja s bojišnice na tri sata, uz obrazloženje – biti na misi jer su na ovaj blagdan crkvi dolazili i njihovi stari pa žele i oni.[1]
HVO Olovo osnovan je 14. rujna 1992. u kući Ljubana Kokorovića, zvanog Mornar, na inicijativu građana Hrvata koji žive u Olovu. Vod je ponio ime "Fra Matija Divković". Činila ga je formacija jednog voda, od oko 40 bojovnika. Uz olovske bojovnike, činili su ga i dragovoljci iz Magulice, kao i iz Oćevije (općina Vareš). Zamjenik načelnika SUP-a Olovo Zdravko Dujmović i donekle i uz pomoć fra Berislav Kalfića najviše truda su uložili u osnivanje formacije. Osnivanje je bilo radi uključivanja katolika Hrvata u obranu Olova zajedno s borcima muslimanima okupljenim u TO Olovo.[1]
Bojovnici HVO Olova držali su položaj na bojišnici "Jelik". Odbili su napad srpskih snaga. 26. kolovoza 1992. od gelera topovske granate sa srpskih položaja poginuo je bojovnik HVO Olova Vladimir Grgić, sin Rude. Pokopan je u gradskom parku, kod robne kuće, jer se na groblje nije moglo zbog srpskog granatiranja. Stožer HVO pogođen je pri granatiranju 5. studenoga 1992. Bojovnik Ljuban Kokorović, član predsjedništva HVO Olovo, poginuo je od gelera granate (uz druge još poginule i ranjene). Dok je bio u zgradi stožera, pošao je ka obližnjem skloništu, ali je poginuo na putu. Sutradan je pokopan na groblju u Magulici. [2]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Bobovački list fra Berislav Kalfić: SVJEDOČANSTVA: OLOVSKE RATNE GODINE (II) POČELO JE...br. 193 (pristupljeno 4. prosinca 2017.)
- ↑ Bobovački list fra Berislav Kalfić: SVJEDOČANSTVA: OLOVSKE RATNE GODINE (III) Prsa u prsabr. 194 (pristupljeno 4. prosinca 2017.)