Franjo Mihalić

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na: orijentacija, traži
Franjo Mihalić

Franjo Mihalić

Osobni podatci
Puno ime Franjo Mihalić
Nadimak Jura
Datum rođenja 9. ožujka 1920.
Mjesto rođenja Kutina
Datum smrti 14. veljače 2015.
Mjesto smrti Beograd
Visina 1,75 m
Težina 58 kg
Športski podatci
Atletske discipline trčanje na duge pruge
  1. Preusmjeri Predložak:Medalje šport
Olimpijske igre
srebro Melbourne 1956. Jugoslavija
Svjetska prvenstva
zlato 1953. Vincennes pojedinačno
bronca 1953. Vincennes ekipno

Franjo Mihalić (Kutina, 9. ožujka 1920. - Beograd, 14. veljače 2015. ), bio je jugoslavenski, hrvatski i srbijanski atletičar, atletski sudac, trener i organizator atletskih natjecanja. Osvajač je srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. godine. Jedini je Hrvat koji je osvojio olimpijsku medalju u trčanju, preciznije maratonskom trčanju i prvi je Hrvat koji je osvojio (zlatnu) medalju na svjetskom prvenstvu u nekoj trkačkoj atletskoj disicplini. Pobijedio je na više od 50 međunarodnih utrka.

Životopis

Franjo Mihalić rođen je u Kutini 1920. godine. Športsku je karijeru započeo kao biciklist. Sudjelovao je na prvenstvima Hrvatske u biciklizmu kao član Olimpa. Od osamdeset 80 vodećih hrvatskih biciklista, Mihalić je bio po kvaliteti od 5. do 8. mjesta, u konkurenciji Prosenika, Ljubića, Grgeca, Fiketa i dr. Posljednji put je put bio na prvenstvu Hrvatske od Zagreba do Varaždina. Pored toga, poslije je bio aktivni nogometaš u zagrebačkom Grafičaru.

Mihalićev trkaći dar uočili su na radničkim športskim igrama 1940. godine. Pridružio se je Concordiji iz Zagreba. Uslijedio je rat i proglašenje NDH, u kojoj je bio državni reprezentativac i triput bio proglašen hrvatskim športašem godine. Pet je puta rušio državne rekorde Viktora Flassa i Josipa Kotinka. Mihalić je bio apolitičan i nije htio pristupiti ustaškom pokretu, premda je bilo poziva. Također se na sve moguće načine izvlačio od vojske da ga ne mobiliziraju. 1 Pretkraj rata trener najljućih suparnika išao je toliko u rivalstvu da je pritisnuo nadležne zašto Mihalić nije unovačen, pa je naposljetku unovačen u domobrane. Kraj rata koji je brzo uslijedio spasio ga je od odlaska na bojište.

Poslije rata osnovao je Omladinsko fizkulturno društvo Mladost, zajedno s čelnicom hrvatske omladinske organizacije Verom Radić i Željkom Dežmarom. U Mladosti je bio do 1947. Uslijedio je poziv u JNA. Vojni je rok služio u vojarni konjaništva u Subotici. Kad je Artur Takač doznao za nj, namjestio je da Mihalić dobije premještaj u Beograd. Po sovjetskom uzoru, atletičari su u tom vojnom klubu iz glavnog grada imali neusporedivo bolje uvjete. Tako je u Partizanu bilo takvih uvjeta i brojni su športaši iz Hrvatske završili u Beogradu. Mihalić se tako našao u društvu Ivana Gubijana, Zvonka Sabolovića, Nede Farčića, Drage Štritofa, Andrije Ottenheimera, Petra Šegedina, Zdravka Ceraja, Borisa Brnada, Kreše Račića, Ivice Karasija (svi u Partizanu) te Dijane Sokač Ištvanović, Dane Korice i Dunje Jutronić.

Pobijedio je na prvom svjetskom krosu u Parizu 1953. godine. Na maratonu u Ateni postavio je rekord staze, pobjeđivao je u maratonima Bostonu, Londonu, Tokiju, Moskvi, Milanu (triput), Genovi (četiri puta), Sao Paolu (ponoćna novogodišnja utrka: 1952. i 1954., a 1953. bio je drugi)[1] i inima.

Nastavio se natjecati u veteranskoj konkurenciji u maratonu i u brzom hodanju. Radio je u vojnoj akademiji kao nastavnik tjelesnog.

Zanimljivosti

Bio je prvi koji je Titu predao štafetu "u ime naroda Hrvatske". Bilo je to 25. svibnja 1945.

U njegovu čast održava se međunarodna utrka Kutina – Voloder u sklopu priredbe "Voloderska jesen".[2]

Bilješke

  1. 1 "Zahvaljujući tome što sam bio vrhunski sportaš, dugo sam se izvlačio od vojske." (Pero Zlatar, Franjo Mihalić: U Beogradu me ne cijene, a u Zagreb me nitko ne zove, JL, 10. siječnja 2010.)

Izvori

Vanjske poveznice


Nedovršeni članak Franjo Mihalić koji govori o atletičaru treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.