Evanđelje (grč. εὐαγγέλιον, dobra vijest, radosna vijest; εὐάγγελος, donositelj dobre vijesti, evan-divan, gelos-glas) najčešći je naziv za kršćansku poruku. Pojam »radosne, dobre vijesti« poziva se na starozavjetne proroke koji su pozivali »glasonošu radosne vijesti« da javi Jeruzalemu o oslobođenju naroda.
Vrste evanđelja
U kršćanstvu ova će riječ označavati, kako usmenu poruku, propovijek i sadržaj kršćanske vjere, tako i pisani tekst o Isusovu životu, djelovanju i nauku, a osobito o njegovoj muci, smrti i uskrsnuću.
U ovom prvom smislu primjer evanđelja daje već sveti Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, gdje kaže: »Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje, koje vam navijestih... Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici...« (1 Kor 15,1-8). Ovo će biti i srž budućih simbola vjere.
Četiri kanonska evanđelja
U smislu pisanoga teksta, četiri su evanđelja koja su do nas došla, te su od kršćana prihvaćena kao kanonska. Najstarije od njih, ono Markovo i započinje riječima: »Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega« (Mk 1,1). Uz Markovo evanđelje koje je nastalo prije 70. godine, tu su još i Matejevo i Lukino koja su nastala nakon 70. godine. Ova tri evanđelja nazivaju se i sinoptičkim evanđeljima, jer se mogu usporedno čitati. Čini se da su Matej i Luka poznavali Markovo evanđelje, koristili su i zajednički izvor s Isusovim izrekama koji se obično naziva »Q« (prema njem. Quelle). Ivanovo evanđelje koje je nastalo potkraj 1. stoljeća, najmlađe je, ali donosi neke izuzetno stare tradicije, a ustrojstvo mu se razlikuje u odnosu na prva tri evanđelja.
Apokrifna evanđelja
Konačno, kroz povijest su se pojavljivala i tzv. apokrifna evanđelja pripisana bilo apostolima bilo drugim osobama. Ona nisu nikad postala dijelom svetih spisa, a među njima ima onih koje kršćani drže pravovjernima, kao i onih koje drže krivovjernima (najčešće gnostičkog porijekla).
