Elektroplatiranje zlatom (pozlata) se donedavna elektroplatiralo skoro isključivo radi dekoracije i (ili) povećanja vrijednosti proizvoda. U novije vrijeme to se sve više čini za tehničke svrhe, na primjer za zaštitu finih, mjernih i medicinskih instrumenata, proteza, preciznih utega i alata, za dobivanje slojeva nepromjenjive moći refleksije (osobito za infracrveno zračenje) i velike postojanosti (posebno za električne kontakte koji isključuju prijelazne otpore, u tehnici poluvodiča, gradnji ispravljača, elektroničkih računala, valovoda, vakuumskih cijevi, u nuklearnoj tehnici i kod svemirskih letjelica). Često se umjesto zlata, posebno kad se traži veća tvrdoća galvanskih spojeva i (ili) jeftiniji proizvod, elektroplatira njegovim slitinama s antimonom, kositrom, niklom, bakrom, srebrom i kobaltom.
Za elektroplatiranje zlatom i njegovim slitinama također se upotrebljavaju cijanidne kupke, s elektrolitima od cijanoaurata alkalija, s manjim ili većim sadržajem cijanida alkalija i drugih metala te različitih dodataka, već prema tome kakva se svojstva izratka žele postići. Kako je disocijacija složenih cijanida zlata u vodenim otopinama vrlo slaba, a u ovim kupkama potiskuju je još i cijanidi alkalija, zlato se ponaša kao da je manje plemenito od srebra, pa ako je koncentracija cijanida alkalija u kupki dovoljno velika, elektroplatiranje zlatom nije ometano spontanim izlučivanjem. [1]
Dodatna literatura
- Fischer,J.;Weimer,D.E. Precious metal plating,Teddington 1964.
- Jampolski,A.M Elektolitičeskoe osaždenie blagorodnih i redkih metallov,Lenjingrad 1971.
- Kruzenštern,A. Galvanotehnika dragocenih metallov,Lenjingrad 1974.
- Burkat,G.K. Serebrenie,zoločenie,paladirovanie i rodirovanie,Lenjingrad 1984.
- Kaiser,H. Edelmetallschichten,Saulgau 2002.
Izvori
- ↑ "Tehnička enciklopedija" (Galvanotehnika), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.