Toggle menu
310,1 tis.
50
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Edikula

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Ara Pacis, Reljef s prikazom Enejine žrtve, u lijevom gornjem dijelu vidljiv je mali hram – edikula, u kojoj sjede bogovi penati
Edikula Pirama i Tizbe, kuća oktavija Kvartija, Pompeji

Edikula (od lat. aedicula – kućica, mali hram) je naziv za maleno svetište u grčkoj i rimskoj arhitekturi. Neke edikule bile su samostojeće, poput tzv. Spomenika nereida u Xantosu ili Hrama penata na reljefu s prikazom Enejine žrtve na Augustovoj Ara Pacis u Rimu.

Kućna edikula posvećena larima (lararij), Pompeji
Pročelje Celzove biblioteke raščlanjene edikulama, Efez

Edikula su mogle biti i u formi zidne niše obrubljene (polu)stupovima i zabatom, u kojoj se nalazio kipić božanstva (lara, penata i dr.) ili maleni oltar, pa je primjerice u Pompejima takva imala funkciju kućne kapelice. Takve su se edikule mogle nalaziti i u sklopu većih hramova.

Kasnije se takve edikule apliciraju i na slavoluke, gradska vrata i druge javne objekte, kako to odlično očituje glasovito pročelje Celzove biblioteke u Efezu.

Od renesanse nadalje, pojam edikule se koristi za arhitektonski okvir otvora (npr. vrata ili niše) koji sastoji od dva stupa koji drže entablaturu i zabat.

Umjetnost klasicizma iznova koristi edikulu kao nadgrobni spomenik, što je bila jedna od njezinih najranijih funkcija.

Nadgrobni spomenik obitelji Eichelberg u formi rimske edikule, 1886. god, Hauptfriedhof, Njemačka

Literatura

  • Nenad Cambi: Edikula, u: Antika, Zagreb, 369
  • Jadranka Damjanov; Ksenija Radulić: Edikula, u: Umjetnost (Likovne umjetnosti), 3. izdanje, Zagreb, 1967., str. 65
  • Enciklopedija likovnih umjetnosti, Edikula, sv. 2, Zagreb, 1962., str. 169-170
  • John Summerson: The Classical Language of Architecture, London, 1991., str. 122 (s. v. Aedicule)

Vidi također