Dvorac Bisag smješten je u mjestu Bisag, sjeverno od grada Svetog Ivana Zeline, na istočnom rubu Hrvatskog zagorja. Danas je ruševina.
Zna se da je na njegovu mjestu postojala utvrda u srednjem vijeku. Najstariji vlasnici bila je obitelj Bisaški (Bikszadi), a nakon njih dvorac je prešao u ruke obitelji Kaštelanović. Ostaci današnje građevine vjerojatno potječu iz 16. ili 17. stoljeća kada se u dvorcu odvijao buran život.
Dvorac je imao oblik četverokuta s četiri kružne kule na uglovima, te jednom pravokutnom kulom koja se uzdizala sredinom ulaznog pročelja. Oko njega bio je jarak s vodom.
Kaštel Bisag - grad, sagradili su plemeniti Bisaški najvjerojatnije sredinom 14. st. Više puta je redizajniran i dograđivan na istim temeljima. Tokom svojeg dugog trajanja, uslijed ženidbenih veza, smjenjivala su se prezimena gospodara. Bili su to plemići raznih loza a najdulje su ga držali plemeniti Patačići. Sadašnja ruševina je ostatak baroknog stanja uobličenog u 18. st. prije nego su ga kupili, grofovi Draškovići Od roda Draškovića, Bisag - gradom je prvi zagospodario Grof Karlo Drašković (1807-1858), a u sljedećoj generaciji ga nasljeđuje sin, Grof Josip Drašković. U vremenu gospodarenja Bisag - gradom, rod Draškovića ima izrazito disponiranog predstavnika u Ilirskom pokretu ( Hrvatski narodni preporod), Grofa, Janka Draškovića (1770 -1856). Naročiti zanos Preporodom i vojnom Bana Josipa Jelačića pokazao je i Grof Juraj Drašković (1804 -1889). Uz slavne grofove loze Draškovića, banove, biskupe i uglednike javnog života, iz pozicije Bisag - grada kulturu su kvalitetno promicale i dvije žene: Julijana pl. Erdody - Drašković (1847 - 1901), obrazovana slikarica i Elizabeta pl. Drašković, kronologinja prijelaza 19-20 st. kao fotografkinja ladanjskog života.
Poslije 1918. dvorac je djelomično porušen, a tijekom Drugog svjetskog rata stradao je u požaru. Još prije kojeg desetljeća bile su sačuvane zidne slike u ruševinama kapele dvorca.
Literatura
- Mladen Obad Šćitaroci, Dvorci i perivoji Hrvatskog zagorja, Zagreb 1993.