Damir Bartol Indoš

Damir Bartol Indoš (Zagreb, 1957.), hrvatski je kazališni umjetnik i performer. Diplomirao je 1982. godine na Filozofskom fakultetu, smjerove komparativne književnosti i filozofije. 1976. godine pridružuje se neoavangardnom, studentsko-kazališnom kolektivu Kugla glumište, a 2000. godine se odvaja od Kugle te osniva vlastitu izvedbenu skupinu D.B. Indoš - kuća ekstremnog muzičkog kazališta. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika te ULUPUH-a ^[1].

Uz provođenje samostalnih projekata, Indoš se umjetnički realizira i kroz izvedbene suradnje s nizom domaćih i inozemnih umjetnika, kao što su Tanja Vrvilo, Ivan Marušić Klif, Nicole Hewitt, Vilim Matula, Elliott Sharp, Charles Gayle… Izvođen je i nastupao na čitavom nizu festivala, kao npr. Eurokaz, Edinburgh fringe festival, Klang arten festival Linz, Franklin Furnace NY, Tjedan suvremenog plesa - Zagreb, Kopenhagen - kulturna prijestolnica Europe 1996, Roskilde festival, Dartington - Exeter, Cardiff summer festival, Unikum - Klagenfurt, Euro-scene Leipzig, Unidram - Potsdam, Wroclaw festival, Kontejner - festival Ekstravagantna tijela i umovi, Muzičko Bijenale Zagreb, Perforacije - Zagreb, Rich Mix - London…

Razdoblje Kugla glumišta

Svoj umjetnički rad, Indoš započinje u studentskom, kazališnom kolektivu Kugla glumište osnovanom 1975. Uz Indoša, Kugla glumište okupljalo je niz kasnije prepoznatih hrvatskih umjetnika, poput: Zlatka Burića, Dunje Koprolčec, Anice Vlašić - Anić, Zorana Šilovića, Hele Gospodnetić, Dragana Pajića i Dragana Ruljančića. Neki od njihovih projekata su: “Doček proljeća”, “Mekani brodovi”, “Bijela soba”, “Cirkus plava zvijezda”, “Ljetno popodne”.

Kugla glumište se opire standardnim kazališnim konvencijama, pokušavajući transformirati ustaljenu percepciju o izvođaču, kazalištu ili publici te gradeći novi izvedbeni jezik. Njihov zajednički projekt “Akcija 16:00”, rađen 1981., doživljava se iznimnim događajem nakon kojeg dolazi do razdvajanja, odnosno podjele na meku i tvrdu frakciju, a od kojih je Indoš inicijator tvrde frakcije koju se još naziva i ‘Grupa kugla’ te koja tijekom 1980-ih godina realizira niz politički osviještenih i društveno-angažiranih performansa, kao što su: “Afera cigan”, “Neprigušeni titraji”, “Šesti allelomorf”, “Subotica i detalji otpora”, “Laborem exercens” i mnoge druge. Već 1990-ih, Indoš se polagano odvaja i od tvrde frakcije, službeno 2000-te utemeljivši samostalnu, umjetničku platformu ‘D.B. Indoš - Kuća ekstremnog muzičkog kazališta.’

D.B. Indoš - Kuća ekstremnog muzičkog kazališta

Pokrenuvši samostalnu kazališnu platformu, Indoš inaugurira novi, snažniji i autonomniji vid umjetničkoga rada koji čini promatranja relevantne korake za hrvatsko, ali i globalno alternativno i postdramsko kazalište koje svojim sredstvima, uvjetima i okolišem proizvodnje ne strahuje od društvene stvarnosti i transparentnog promišljanja vlastite forme i njene estetiziranosti. Indoš ne strahuje niti od vrlo eksplicitnog propitivanja i negiranja svih umjetničko-zapovjednih ograničenja poput onih koje pretpostavlja kanon književnosti, institucionalno kazalište ili pak klasična muzika. Neki od njegovih projekata čak se i na nominalnoj razini svojih naziva opiru standardnim promišljanjima umjetnosti - “Anti-Edip”, “Anti-opera” ili pak njegove dominantno prepoznate “Šahtofonije”.

Prostor Indoševog kazališta, izmješten je i neklasičan te se nerijetko smješta u prostore napuštenih radničkih objekata, javnih površina i slično, a na taj način mijenjajući i publiku te čak i prostorne granice scene i prostora namijenjenog gledateljima i slušateljima. Neki od njegovih projekata jesu „Ratna kuhinja“, „Konjski rep“, „Sin“, „O šahu i boli“, „Lajka-prvi pas u svemiru“, „Školski autobus ili razgovori s djecom“, „Njihanje“. Nakon 2005. godine u koprodukciji s Kulturom promjene (Teatar &TD) te samostalnom suradnjom s umjetnicom Tanjom Vrvilo, realizira niz predstava s različitim glumcima, plesačima, performerima i glazbenicima, poput: „Kineski rulet“, „Vilovanje“, „Zeleno, zeleno“, „Teretni čovjek“, „Knjiga mrtvih“, „Anti Edip“, „Cefas“, „Kriegspiel- Igra rata“. U bivšoj atlatnici tvornice Jedinstvo, pokrenuo je i izvedbeni prostor pod nazivom “Parainstitut Indoš”, a vodi i niz radionica u suradnji s Teatrom &TD, Galerijom SC, studentima ALU.

Projekti (selekcija)

Čovjek stolac

Kao jedan od ranijih Indoševih projekata i u originalnom naslovu 'Čovjek stolica' iz 1981. ulični je performans koji stavlja u fokus poetsko promišljanje čovjekovog pozicioniranja u odnosu na okolinu i njegove socijalno-političke uvjete bivanja. Riječ je o performansu čija je publika okupljeno građanstvo u realnom trenutku izvođenja, a izvedbeno tijelo Damira Bartola Indoša te njegovo pokretanje, oblikovanje i fizičko transformiranje praćeno je zvukom kojeg proizvodi saksofonist. Okretanjem stolca okreće se i čovjek, a samim time i njegova vizura te obzor brige i/ili svijesti. Trenutačni fokus postaje nevidljivim, a prijašnje zanemareno postaje okvirom jedinog vidljivog. Ovaj je projekt doživio i remake 2000. godine u sklopu 'Akcije Frakcija' te je kao takav dio šireg umjetničkog projekta BADco., pod nazivom 'Ispovijedi'. Riječ je, dakle o izvedbenoj suradnji BADco. & Damira Bartola Indoša u Teatru &TD te u režiji Gorana Sergeja Pristaša. Izvođači navedene izvedbe, bili su Nikolina Bujas Pristaš, Pravdan Devlahović, Damir Bartol Indoš, Janko Rakoš, Ivana Boban i Leon Lučev, a sadržajni fokus predstave činilo je istraživanje i promišljanje odnosa čovjeka i forme. Kako se ljudsko tijelo prilagođava predmetu poput stolca i koja je uloga predmeta u ljudskom postojanju - stolac za razmišljanje, odmor i dokolicu, čekanje ili pak kao puki scenski rekvizit? 'Čovjek stolica' postao je i inspiracija prvom samostalnom projektu i izvedbi BAD.co pod nazivom 'Čovjek stolac' kojeg su Damir Bartol Indoš, Nikolina Pristaš i Pravdan Devlahović izveli 2001. godine.

Njihanje

'Njihanje' je još jedan rani projekt Damira Bartola Indoša iz 1985. godine, a kojeg je baš kao i 'Čovjek stolac', originalno izveo još za vrijeme aktivnog djelovanja kolektiva 'Kugla glumište'. 'Njihanje' je također doživjelo i svoj remake i to 2001. godine u izvedbi Irme Omerzo, Damira Bartola Indoša i Vilima Matule, a u režiji svoga autora Damira Bartola Indoša. U sadržajnom smislu, rad implementira energiju prodornih i shizoizdnih kretnji, kao i tjelesnih pomaka te izvedbenih radnji koje prema Indoševim riječima postaju pokušajem približavanja Boga i njegove energije sebi. Postupak je to povezivanja ljudskog i metafizičkog posredstvom izvedbenog rituala.

Ratna kuhinja

'Ratna kuhinja' je Indošev projekt iz srednjih 1990-ih godina te kao takav označava svojevrsno prijelazno razdoblje između 'Tvrde Frakcije' unutar 'Kugla glumišta' i Indoševe 'Kuće ekstremnog muzičkog kazališta'. Kao i projekti koji mu neposredno prethode te onih koji odmah nakon njega slijede, 'Ratna kuhinja' duguje svoje teorijske temelje Heraklitovoj filozofiji. Konkretno riječ je o parafrazi Heraklitove rečenice o tome kako je neke rat uznio kao ljude, neke kao bogove., a dodaje joj se i autorski proširak/misao o tome kako je neke rat uznio i kao ratne zločince. Zemljano-ratne boje izvedbene odjeće, znakovito-snažna proizvodnja shizoidnih zvukova upotrebom improviziranih instrumenata, starih dasaka i rovovske atmosfere poetski je produkt rata kao socijalne, političke i naprosto ljudske realnosti koja stvarnosno bukti u vrijeme nastanka projekta.

Lajka

Riječ je o umjetničkom projektu čiji je sadržaj usmjeren na političku osvještenost i umjetnički protest usmjeren spram zlostavljanja životinja, ali i života kao takvog. Baveći se ljudskim, neopravdanim ambicijama kao što je neargumentirani eksperiment slanja živoga bića (u ovom slučaju psa Lajke ^[2]) u Svemir. Lajanje u Svemiru, za Indoša predstavlja pobunu životinje protiv sustava koji ju je žrtvovao i to bez ikakvih ciljeva i rezultata. Projekt je premijerno izveden 1999., a obnovljen je 2015. godine.

Vrata

Performans 'Vrata' zamišljen ranih dvijetisućitih pod naslovom Parainstitut Indoš u alatnici tvornice Jedinstvo, naposlijetku je izveden prvo 2002. godine te potom u MM Centru 2010. godine. U sadržajnom smislu riječ je o proizvodnji poetske situacije realizacija i prava na realizaciju duševne patnje. Eksplozivan prolaz kroz troja vrata donosi tri tematski različite situacije od kojih prva predstavlja vrata autobusa s ratnim izbjeglicama među kojima se nalaze i dvojica dječaka, a koji zajedno s preostalim izbjeglicama kreću na put ispred jedne zagrebačke džamije prema još uvijek zaraćenoj Bosni i Hercegovini. Druga vrata predstavljaju vrata nacističkih, psihijatrijskih bolnica iza kojih vrebaju esesovski liječnici i medicinsko osoblje, odnosno smrt. Treća vrata predstavljaju filmska vrata 'Leta iznad kukavičjeg gnijezda' iza kojih se nadziru sve prethodne žrtve kontekstualizirane ovim performansom. Izvedba inaugurira i još jedna, doduše zapečaćena vrata 'Kingsley Halla'. Iza njih pak egzistiraju svi oni koji su boravili u praksi ostvarivanja simptoma duševne patnje poput Mary Burns ili Ronalda Lainga.

Anti-Edip

Umjetnički projekt Anti-Edip ^[3], kao centralne motive postavlja pitanja anarhizma i tzv. shizofonije. Anti-Edip progovara o transformativnosti žudnje i buni protiv paradoksa koje žudnja kreira. Društvena se shizofrenija, Indoševim radom pretvara u shizofoniju, odnosno u zvukove odrezane od svojih izvora. Riječ je o projektu koji idejno inkorporira teorijske reference pojedinaca poput Deluza i Guattaria (čije je djelo i motivacija za naziv projekta), španjolskog anarhista Buenaventure Durrutija, francuske aktivistkinje Simone Weil, antikolonijalista i pjesnika Lintona Kwesija Johnsona i anarhista Eyala Weizmana.

Tosca 914

Kao treći dio dokumentarističkog ciklusa ‘Svaka revolucija je bacanje kocke’, Tosca 914., umjetnički je projekt kojeg D.B. Indoš realizira s vizualnom umjetnicom Tanjom Vrvilo. Toscu 914., autori opisuju kao anti-operu koja kao sadržajnu liniju preuzima događaj neuspjelog atentata Jakoba Schaffera na bana Skerlecza, dana 25.05.1914., a nakon prvog čina opere Tosca, u auli i vestibulu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu ^[4]. Čitava je spomenuta trilogija zapravo motivirana posljednjim djelom Josipa Horvata iz 1968., a koji se bavi pričama četvorice zagrebačkih atentatora. Vrijednosni cilj ovog ciklusa jest preispitivanje sustava moći i pokušaja da umjetnost postane vidom smanjivanja moći i nužnosti sustava i institucija poput države.

Ciklus četiri šahtofonije

‘Ciklus četiri šahtofonije’ sastoji se od prve šahtofonije pod nazivom ‘Ludbreške rode’, druge šahtofonije ‘Zagrebačka kiša’, treće pod nazivom ‘Kašalj čovjek’ te četvrte ‘Vareška 19’. Riječ je o opružnom ciklusu koji se, prije svega bavi ekspozicijom onoga što autor naziva ‘boravkom u zasluženoj temi’ ^[5]. Indoš se u ovome ciklusu bavi transponiranjem svakodnevnih, životnih aktivnosti koje inicijalno nisu namijenjene umjetničkom stvaranju u nizove zvučnih konstrukcija. Prva se polovina ciklusa bavi prakticiranjem filozofije, a druga polovina bolesnim stanjima čovjeka. Dok ona prva sugerira bavljenje filozofijom kroz umjetničku praksu, ona druga se bavi pokušajem ulaska sirovoga života i njegovih ograničenja u samu umjetnost.

Nagrade

2009. Medalja grada Zagreba za promicanje alternativne kulture

2012. Prva nagrade, 5. T-HT - MSU natječaj za rad Šahtofon ^[6]

Izvori

[1] ttp://www.ulupuh.hr/hr/straniceclanova.asp?idsekcije=5&idclana=313

[2] ttp://indos.mi2.hr/lajka.htm

[3] ttp://indos.mi2.hr/antiedip.htm

[4] ttp://indos.mi2.hr/tosca_914.htm

[5] ttp://indos.mi2.hr/cetiri_sahtofonije.htm

[6] ttp://katalog.kgz.hr/pagesResults/rezultati.aspx?&currentPage=1&searchById=1&sort=0&spid0=1&spv0=razgovori+o+novom+kazalištu

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]