Dževad Karahasan (Tomislavgrad, 1953.) je bosanskohercegovački književnik, dramatičar, esejist, romanopisac.
Životopis
U rodnom je gradu završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, branio je doktorski rad. Dugi niz godina sudjelovao je u uređivanju sarajevske revije kao urednik za kulturna pitanja Odjek, te dramaturg u Zeničkom narodnom kazalištu.[1]
Od 1986.-'93. Karahasan docent za dramaturgiju i povijest drame na Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje vrši i dužnost dekana. Bio je glavni urednik časopisa za teoriju i kritiku umjetnosti Izraz u Sarajevu. Od 1993. nakon odlaska iz Sarajeva zbog rata u BiH-a, živi u Grazu. 1994-95. godine gostujući je profesor na Sveučilištu u Salzburgu, 2001. u Innsbrucku, a u Berlinu od 2009.-'10.
Od 1993. radi kao dramaturg za kazalište ARBOS – Gesellschaft für Musik und Theater. Piše drame, romane, pripovjetke, eseje, povijest i kritiku kazališta i sudjeluje kao kazališni redatelj.
Odlike su Karahasanova djela modernističke i inovativne pripovjedne tehnike u kojima se miješaju žanrovske karakteristike, esejizacija i dramatizacija proze, kao i bogatstvo jezika. Iako prvenstveno, po vlastitom izboru i angažmanu dramski pisac, Karahasan je ostvario najjače prodore u narativnoj i esejističko-memoarskoj prozi. Cijenjen i uspješan dramski autor, prije svega u zemljama njemačkog govornog područja, ovaj pisac, po mišljenju mnogih, dijeli u tom aspektu sudbinu jednoga od svojih uzora, Miroslava Krleže: kao i hrvatski pisac, i bošnjački pisac je fasciniran kazalište, za koje je napisao veći broj priznatih drama, no njegova najsnažnija djela su ipak, vjerojatno, romani i esejistička memoaristika.
Bibliografija
- Kazalište i kritika, "Svjetlost", Sarajevo, 1980.
- Kraljevske legende, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1980.
- Kralju ipak ne sviđa se gluma, Sarajevo, 1983.
- Strašno je vani, Sarajevo, 1984.
- O jeziku i strahu, Sarajevo, 1987.
- Model u dramaturgiji, Omladinski centar Zagreb, Zagreb, 1988.
- Istočni diwan, "Svjetlost", Sarajevo, 1989.
- Východný díwán, "Kalligram", Bratislava, 2007.
- Misionari, "Svjetlost", Sarajevo, 1989.
- Stidna žitija, "Bratstvo-Jedinstvo", Novi Sad, 1989.
- Stid nedjeljom, "August Cesarec", Zagreb, 1991.
- Kuća za umorne, "August Cesarec", Zagreb, 1993.
- Dnevnik selidbe, "Duriex", Zagreb, 1993.
- Loučení se Sarajevem, "Mladá fronta", Prag, 1995.
- Al-Mukaffa, ARBOS, Klagenfurt-Salzburg-Beč, 1994.
- Povučeni anđeo, ARBOS, Klagenfurt-Salzburg-Beč, 1995.
- Šahrijarov prsten, "Bosanska riječ", Sarajevo, 1996.
- Koncert ptica, ARBOS, Beč, 1997.
- Forme teatra kao artikulirana forma života (Herbert Gantschacher), Beč, 2000.
- Noćno vijeće, "Profil internacional", Zagreb, 2005.
- Gozba, ARBOS, Villach-Hradec-Salzburg, 2005.
- Dževad Karahasan - sabrana djela (Istočni diwan, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće), "Dobra knjiga", Sarajevo, 2007.
- Izvještaji iz tamnog vilajeta, "Dobra knjiga", Sarajevo, 2007.
- Sjeme smrti, Sarajevo, 2012.
- Što pepeo priča, Sarajevo, 2016.
Nagrade
- 1981. Nagrada "Veselin Masleša", Sarajevo;
- 1990. Jugoslovenska nagrada za roman, Sisak;
- 1991. Književna nagrada franjevačke provincije Bosna Srebrena;
- 1994. Nagrada "Bruno Kreisky" za političku knjigu, Beč;
- 1996. Europska nagrada za esej "Charles Veillon", Pariz;
- 1996. Nagrada "Stadtschreiber von Graz";
- 1999. Nagrada Herder, Beč;
- 2004. Književna nagrada za europsko razumjevanje, Leipzig;
- 2010. Slovenska Nagrada Vilenica, Vilenica;
- 2012. Počasna nagrada Heinrich Heine , Düsseldorf;
- 2012. Goethe medalja, Goethe instituta, Düsseldorf;
- 2020. Goetheova nagrada, Frankfurt;
Izvori
- ↑ http://www.vilenica.si/press/Almanac_vilenica_2010-web.pdf (Arhivirano 7. listopada 2011.) Preuzeto 20. travnja 2016.