„Idolopoklonstva ili bilo kakve vjerske sljedbe nisam u njih mogao zapaziti, mada svi njihovi kraljevi, kojih je mnogo kako na Hispanioli, tako i na drugim otocima, imaju svaki jednu posebnu kuću, odijeljenu od ostatka naselja, i u tim kućama nema ništa drugo osim nekih ispupčenih likova na drvu, koje oni nazivaju
zemes. U tim se kućama ne radi ni za što drugo, nego za ove
zemese, i tamo se vrše neki obredi i molitve, i oni ulaze u njih kao mi u crkvu. U takvoj je kući obično jedan okrugao stol, lijepo izrađen, nalik na naše stolove za sječenje mesa, i na njemu neki prah. Taj prah oni postavljaju na glavu onih
zemesa uz nekakve obrede, a zatim taj prah udišu kroz rašljastu trstiku, koju sebi ture u nosnice. Riječi koje pritom izgovaraju nitko od naših ne razumije. Od tog praha budu izvan sebe i teturaju kao pripiti. Svakom onom liku dadu ime, i to, čini se, po svom ocu ili djedu ili po obojici, jer ne moraju imati samo jedan, neki ih imaju i deset, i svaki je, kako već rekoh, posvećen uspomeni na jednog od predaka. Čuo sam ih katkada kako više hvale jedan lik nego drugi ili kako jedan više poštivaju i kako mu se više klanjaju nego drugom. Nešto onako, kako to mi činimo prema potrebi u našim crkvenim ophodima. često se poglavice i plemena jedni pred drugima hvale kako imaju bolje
zemese od drugih. I kad idu k ovim svojim
zemesima, paze se od kršćana i ne dopuštaju im ući u kuću, ili čak, ako osjete kako bi kršćani mogli doći, dignu taj svoj jedan
zemes ili više njih, ako ih imaju, i sakriju ih u guštaru od straha da im se ne oduzmu. A što je najsmješnije, običavaju jedni drugima krasti ove
zemese. Jednog se dana tako dogodi da su im neki kršćani ušli u tu kuću, i
zemes odjednom glasno poče govoriti i vikati na njihovu jeziku. Odmah smo otkrili njihovu vještu majstoriju, jer ovaj je
zemes bio šupalj i s donje su mu strane pričvrstili nekakvu trublju poput onih puhaljki, pomoću kojih se u nas gluhima viče u uho, a donji se kraj te puhaljke nalazio spretno prekrit lišćem ili granjem u jednom tamnom zakutku, gdje je bio sakrit čovjek, i ovaj je govorio sve što je kasik želio, a ništa lakše nego to, kad je imao takvu puhaljku! I vidjevši kako su naši prozreli cijelu stvar, kasik ih stade moliti i kumiti o tome ne prozboriti ni riječi njegovim podložnicima ni bilo kome drugome, jer on ih sve tom smicalicom drži na uzdi. Mogli bismo, istina, reći kako to podsjeća na neko klanjanje kumirima, barem u onih koji ne poznaju tajne i smicalice svojih poglavica, jer vjeruju kako to govori
zemes, pa su zapravo svi prevareni, a kasik je jedini svjestan njihove lakovjernosti, zbog koje on sam izvlači iz svog naroda sve što mu padne na pamet. Isto tako, velik broj poglavica ima tri kamena, koje neobično poštivaju i oni sami i njihovi ljudi. Kažu kako jedan pomaže žitu i zasijanom sočivu, drugi djeluje na to da žene rađaju bez boli, a treći zazivlje vodu i sunce kad im trebaju. Tri ovakva kamena poslao sam Vašim Veličanstvima po Antoniju Torresu, a druga tri ću sam donijeti. Tako isto, kad ovi Indijanci preminu, posmrtne svečanosti obavljaju na različite načine. Ako umre kasik, evo kako ga pokapaju: otvore mu utrobu i suše ga na vatri, kako bi ostao cijeli sačuvan. Kod drugih uzimaju samo glavu. Druge opet zakapaju u pećinu i na glavu im postave kruha i tikvu punu vode, dok neke spaljuju u domu gdje su umrli, ali kad ih vide kako su u samrtnom hropcu, ne dopuštaju im izdahnuti, već ih zadave. To rade osobito ako je u pitanju kasik. Ima ih koje pred smrt izbace iz kuće, a druge polegnu u hamak, to je njihov mrežasti krevet i uz glavu im postave kruha i vode i ostave ih same i više ne navraćaju k njima. A one koje su teško bolesni vode poglavici, i on kaže treba li ih zadaviti ili ne, pa se čini kako on naredi. Trudio sam se doznati u što vjeruju i znaju li kamo idu poslije smrti. To sam posebice ispitivao Caunaboa, jer je on najprječi kralj na Hispanioli, čovjek u najboljim godinama i velikog znanja i vrlo biste pameti. I on i drugi su mi odgovarali kako idu u neku dolinu, za koju svaki od ovih glavnih kasika vjeruje kako leži na njegovoj zemlji, i kažu kako će se tamo sastati sa svojim očevima i svim precima, kako će tamo jesti i piti i imati žene i kako će uživati u slasti i lagodnosti. Sve je to podrobnije sadržano u spisu, jer sam jednom fra Romanu, koji je znao njihov jezik, naredio u jedan spis sakupiti i opisati sve njihove običaje i starine, iako su sve to bajke, iz kojih se ne može izvući nikakva korist, osim zaključka kako svaki od njih ima urođeno poštivanje prema budućnosti i vjeruje u besmrtnost duša naših.”
