Brzojav
Brzojav (međunarodnica ili internacionalizam jest "telegraf" od grčke riječi tele, na daljinu, i graphein, pisati) uređaj je odnosno sustav za prijenos poruka na veliku udaljenost. Za razliku od telefona, brzojav ne prenosi glas nego pojedina slova uz pomoć određenog kôda.
Svjetlosni (optički) brzojav[uredi | uredi kôd]
Prvi brzojavni sustavi su koristili optički prijenos poruka. Za vrijeme francuske revolucije, Claude Chappe, inženjer iz Lyona je izmislio i izgradio novi sustav koji se sastojao od niza tornjeva sa pokretnim elementima kojima je upravljala ljudska posada.
Svaki položaj pokretnih elemenata je odgovarao jednom slovu te su kodovi morali biti razmijenjeni prije prijenosa poruke. Tornjevi su bili izgrađeni na uzvišenjima i na razmjerno maloj udaljenosti kako bi se iz svakog tornja vidio prethodni i naredni toranj u nizu. Nakon što bi posada primijetila signale koje je slao jedan toranj, ponavljala bi te signale nakon određenog vremena. Posada narednog tornja bi primijetila ove signale i također ih ponavljala. Tako se poruka širila s jednog na drugi kraj niza. Ovaj sustav je omogućavao mnogo brži prijenos poruka u odnosu na dotad korištene kurire na konjima.
Problem ovih prvih brzojava je bio to što se nisu mogli koristiti po noći ili lošem vremenu, te što je u svakom tornju morao biti angažiran veliki broj ljudi.
Optički brzojavi se koriste i danas, naročito u moreplovstvu, gdje se za prijenos poruka na kratke udaljenosti koristi jak reflektor koji se naizmjenično pali i gasi. Ovo gašenje i paljenje svjetla odgovara određenom kôdu uz pomoć kojeg se prenosi poruka.
Električni brzojav[uredi | uredi kôd]
Razvoj elektriciteta je stvorio osnove za električni brzojav. Samuel Morse je 1832. godine uspio razviti prvi jednostavni i stabilni električni sustav za prijenos poruka te je naredne godine za ovaj izum dobio i patent. Prvi pravi električni brzojav je povezivao London i Birmingham i izgrađen je 1838. godine.
Kod električnog brzojava su dvije točke između kojih se vrši prijenos poruke povezane električnom linijom. S obje strane ove električne crte se nalazi po jedna posebna sprava, od kojih jedna služi za slanje, a druga za primanja poruka. Za slanje poruke se kôd prenosi tako da se električni signali šalju električnom linijom. Ovi signali se registriraju s druge strane linije (obično uz pomoć papirne trake na koju se ispisuju primljeni simboli) i tako dolazi do prijenosa poruke.
Morse je za uporabu sa svojim uređajem izmislio poseban kôd u kojem se za svako slovo abecede koristi mješavina točaka i crta. Ovaj kôd (takozvani Morseov kôd) je još i danas u uporabi.