Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Bitka kod Marange

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija

Bitka kod Marange se dogodila 363. godine, nedugo nakon bitke kod Ktezifonta 363. Rimska vojska je odbila napad sasanidske vojske, pretrpjevši minimalne gubitke.[1] Međutim, rimskoj vojsci je i dalje prijetio nedostatak zaliha i ubrzo nakon toga car Julijan je smrtno ranjen u bitci kod Samare.

Pozadina

Nakon što je porazio Perzijance u bitci na Tigrisu i opkolio njihovu prijestolnicu Ktezifont, Julijan se ubrzo uvjerio da nije u stanju zauzeti ovaj grad. Očita neosvojivost Ktezifonta i želja da porazi Šapura, perzijskog kralja, u otvorenoj bitci, opredijelili su Julijana da napusti opsadu.

Rječna flota, koja je pratila pokret rimske vojske je prepuštena plamenu, a Julijan, nadajući se da će moći u unutarnjosti porječja Tigrisa opskrbiti postrojbe potrebnim zalihama, naredio je da se komora spali. Ostalo je zaliha za svega 20 gdana. Vojska je zatim krenula u unutarnjost. Predvodili su zarobljeni mještani, koji su međutim davali caru pogrešne podatke i loše savjete. Za to vrijeme Šapur je spalio zemlju, uznemiravao rimsku izvidnicu i vješto izbjegavao glavninu rimske vojske. U nemogućnosti da iznudi bitku, Julijan se povukao na Tigris, riješen da se povuče sjeverozapadno u rimsku provinciju Korduenu, prije nego se njegove oskudne i natrule zalihe istroše.[2]:str. 821.-824.

Bitka

Perzijanci, koji su do sada sabrali brojnu vojsku, napala je bok rimske vojske. Julijanov pokret je neprekidno bio uznemiravan i borbe kod Marange su prerasle u bitku. Perzijanci su, doduše, odbijeni i Julijanovo povlačenje se moglo nastaviti, ali su gubitci bili značajni na objema stranama, a usporavanje njegovog pokreta pridonijelo je slabljenju vojske, čiji zalihe su se gotovo istrošile.[2]:str. 825.

Posljedice

Julijanova pogibija u bitci kod Samare, koja je, slično ranijoj bitci, bila taktički uspjeh Rimljana, pridonijela je padu morala njegovih postrojbi. Car Jovijan, kojega su postrojbe izabrale u logoru kao Julijanovog nasljednika, bio je prinuđen dvostrukom prijetnjom od gladi i perzijske vojske sklopiti ponižavajući mir sa Šapurom II., predavši Perzijancima sve teritorijalne dobitke Dioklecijanovog mira iz 298. i važne pogranične utvrde kao što su Nisibis i Singara.[2]:str. 833.

Izvori

  1. Ammianus Marcellinus, Res Gestae, book 25, 1.19.
  2. 2,0 2,1 2,2 Edward Gibbon, The Decline and Fall of the Roman Empire, (The Modern Library, 1932), chap. XXIV.