Antun Kopitović (Muo, 23. rujna 1913. — Buenos Aires, 25. kolovoza 1983.), hrv. skladatelj i dirigent iz Crne Gore, poslije skladao u emigraciji u Argentini.[1]
Životopis
Rodio se je u Mulu u Boki kotorskoj. U rodnom Mulu i u Kotoru je išao u osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Kotoru i dovršio u Beogradu, uglavnom kao privatan đak. [2]:298. Glazbene je početke imao u mješovitom crkvenom pjevačkom zboru Sv. Tripun iz Kotora.[3] U Kotoru je učio svirati klarinet kod učitelja gradske glazbe Erminija Bagatelle, a klavir kod prof. Valerije Dienstel.[2]:298. Glazbeno se nadograđivao u Beogradu u Muzičkoj školi Stanković. [1] Ondje je učenikom Miloja Milojevića (kompozicija), Koste Manojlovića (povijest glazbe), Olge Mihajlović (glasovir) i Marije Mihajlović (violina). Prekinuvši školovanje zbog lošeg materijalnog stanja 1936. , 1936. i 1937. je [2]:298. zborovođom je u bokeljskim mjestima Mulu, Škaljarima i Lastvi. [1] 1938. i 1939. je po natječaju došao na mjesto dirigenta gradske glazbe[2]:298.-299. u Stonu (puhački orkestar[1]). 1938. je upisao Visoku školu Muzičke akademije u Zagrebu kod prof. Franje Dugana, Frana Lhotke i Krste Odaka (kompoziciju), kod prof. Mladena Pozajića (dirigiranje), kod Božidara Širole (folklor), kod prof. Božidara Kunca (glasovir), kod prof. Franje Lucića (orgulje) i kod prof. Stanislava Stražnickog (povijest glazbe) No u razdoblju 1939.-1942. je prekinuo zagrebački studij[2]:299. i otišao privatno studirati u Rim skladanje kod Ildebranda Pizzetija (drugi izvori navode da je studirao usporedno u Zagrebu i Rimu[1]). Rimski studij je prekinuo zbog slabih materijalnih mogućnosti te se je vratio 1942. u Zagreb nastaviti studij. 1943. je u Zagrebu završio konzervatorij.[2]:299. Dok je studirao u Zagrebu, vodio je zbor crkve Ranjenoga Isusa, zbor i gudački orkestar Hrvatskoga radiše kojem je 1939. skladao himnu. Ratna periodika do 1945. je objavila nekoliko njegovih skladba (Sklad, Proljeće). Do 1945. se bavio privatnim podučavanjem glazbe (kompoziciju, klavir i solo pjevanje[2]:299.) a također je za radijske postaje u Osijeku i Zadru bio glazbenim izvjestiteljem.[1]
Izabrao je emigrirati iz države, te je prve tri godine poraća proveo u Rimu. U Rim je otišao listopada 1945. da bi nastavio studij koji je započeo ondje. Tijekom talijanske faze (1945. — 1948.) svirao je orgulje po crkvama i vodio pjevačke zborove, podučavao skladanje, sviranje klavira i solo pjevanje. [2]:299.) Na tekst Vinka Nikolića skladao je himnu Naša pjesma za pjevački zbor hrvatskih izbjeglica u logoru Fermu. [1]
Zatim je otišao u Argentinu travnja 1948., u Buenos Aires. Ondje je radio za glazbene izdavačke kuće kao orkestrator. [2]:299. Ondje je od 1949. vodio hrvatski pjevački zbor koji je bio sljednik zbora iz Ferma, Hrvatski pjevački zbor Jadran. Od 1953. do 1955. je na Radio-Belgranu dirigirao zborom i komornim orkestrom. Nakon toga 1955. do 1962. dirigira i aranžira za orkestar na postaji Radio-Splendid. Na istoj je radijskoj postaji vodio emisiju za Hrvate. Na postaji Radio del Estado (kasnijem Radio-Nacionalu) je s vremena na vrijeme dirigirao njenim orkestrom, na kojoj je praizveo svoje dvije sklabe. Ravnao vokalno-instrumentalnim koncertima u argentinskim kazalištima Coliseo, Colón, Opera i Argentino de La Plata, a na Coliseu je izveo djela Lisinskoga i Jakova Gotovca. 1963. je postao voditeljem svoje glazbene škole u Buenos Airesu[1] gdje je predavao kompoziciju, instrumentaciju, klavir i solo pjevanje, školovavši mnoštvo argentinskih skladatelja, instrumentatora, klavirista i solo pjevača.[2]:299. Vodio od 1968. emigrantski Hrvatski polifonijski zbor Zagreb. [1] Glazbena kritika mu je dala priznanja za njegov rad u Argentini. Veliki broj nosača zvuka u Južnoj Americi i SAD je sačuvao Kopitovićev glazbenički rad kao dirigenta, skladatelja i instrumentatora. Za rodni je kraj ostao iznimno vezan, i cijeli je život žalio što se ne smije vratiti u nj.[2]:299.-300.
1975. je donirao glazbenoj zbirci Povijesno arhiva (Muzička zbirka Istorijskog arhiva) u Kotoru pismohranu svojih 57 skladba. Kotorsku je zbirku donacijom obogatio 1987. Miloš Milošević s još dvije skladbe.[2]:297.
Umro je u Buenos Airesu. Bio je privremeno pokopan u Galeriji, a planiralo ga se premjestiti u Panteon Društva skladatelja koje se onda još uređivalo.[2]:300.
Opus
Opus mu čini šezdesetak skladba koje je skladao većinom u Buenos Airesu, gdje je i ravnao njihovim izvedbama. U opusu su mu dječji, muški i mješoviti zborovi, svjetovni i crkveni, solo-popijevke, skladbe za glasovir, komorne sastave, komorni i simfonijski orkestar, te koračnice za limenu glazbu. Teme su argentinske, zavičajne, svehrvatske, drugih hrvatskih krajeva (Zagreb, Bosna, Međimurje, Gradišće, Primorje...) ili lokalno zavičajne[1] (Tivat, Herceg-Novi, Kotor[1], Dobrota[2]:298.).
Izvori
- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 Dino Mujadžević i Marijana Pintar (2009.): KOPITOVIĆ, Antun. Hrvatski biografski leksikon (1983–2025), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2025. Pristupljeno 9.11.2025. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/kopitovic-antun>.
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 Ivana Antović: Antun Kopitović - kompozitor iz Boke Kotorske . Zbornik radova iz nauke, kulture i umjetnosti, 26 (?), str. 297-322. Pristupljeno 9. studenoga 2025.
- ↑ Radio Dux: O Sv. Antunu prije 97 god. crkveni pjevački zbor “Sv. Tripun”-Kotor imao je svoj prvi nastup. Radio Dux. 13. lipnja 2018. Pristupljeno 9. studenoga 2025.