Theatro da Paz
| Theatro da Paz | |
|---|---|
| Theatro da Paz Theatro da Paz noću | |
| Adresa | Rua da Paz |
| Lokacija | Belém, Brazil |
| Oznaka | Instituto do Patrimônio Histórico e Artístico Nacional (IPHAN) |
| Arhitekt | José Tibúrcio Pereira Magalhães |
| Arhitektura | neoklasicizam |
| Vlasništvo | Pará (brazilska savezna država) |
| Kapacitet | 906-1100 osoba |
| Otvoreno | 16. veljače 1874. |
| Obnovljeno | 1965. i 2002. |
| Djelovanje | 1874. – danas |
| Službena stranica | theatrodapaz.com.br |
| {| class="infobox" style="width:22em; text-align:left; font-size:90%;" cellpadding="3" | |
| Amazonska kazališta | |
 Svjetska baština – UNESCO
| |
| Amazonska kazališta | |
 Brazil
| |
| Godina uvrštenja: | 2026. (48. zasjedanje) |
| Vrsta: | Kulturna baština |
| Mjerilo: | (ii), (iv) |
| Ugroženost: | ne |
| Poveznica: | {{{poveznica}}} UNESCO |
|- |} Theatro da Paz, portugalski za „Kazalište mira”, je kazalište smješteno na Trgu Republike (Praca da República) u gradu Belému, glavnom gradu savezne države Pará u Brazilu. Izgrađeno je u neoklasičnom arhitektonskom stilu tijekom zlatnog doba kaučuka u Amazonskom bazenu. Smatra se najvažnijim kulturnim domom u sjevernom Brazilu.
Nacionalni institut za povijesnu i umjetničku baštinu (IPHAN) uvrstio ga je na popis povijesnih građevina 1963. godine, pod brojem 671.[1] U srpnju 2026. Theatro da Paz, zajedno s Teatrom Amazonas, upisano je na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Amerikama kao „Amazonska kazališta”; simboli političkih i urbanih ambicija Brazilske Republike.[2]
Povijest
Theatro da Paz se smatra prvom opernom kućom u Amazoniji i jednim od prvih lirskih kazališta u Brazilu.[3] Izgradnja ovog kazališta odigrala se tijekom brazilskog Belle Époquea (1871. – 1914.) kada su nastale i druge građevine za elitu Beléma (Palacete Bolonha, Grande Hotel i Cine Olympia).
Ime „Kazalište mira” (izvorno Nossa Senhora da Paz, „Naše Gospe od Mira”) predložio je biskup Dom Macedo Costa, koji je ujedno i postavio kamen temeljac kazališta 3. ožujka 1869. godine, jer je tada bjesnio Paragvajskog rata (1864.-1870.), najkrvaviji sukob u povijesti Latinske Amerike.[4]
Kazalište Theatro da Paz projektirao je inženjer iz Pernambuca, José Tibúrcio Pereira Magalhães, koji je uz neke preinake dodao i ured za javnu gradnju. Izgradnja je započela 1869. i završila 1874., ali kazalište je otvoreno za javnost tek nakon administrativne istrage protiv njegovih graditelja.
Premijera je bila drama Adolphea d'Enneryja pod nazivom Dvije sirotice , izvedena 16. veljače 1878., u organizaciji kazališne družine Vicenta Pontesa de Oliveire, koja je s Theatro da Pazom surađivala pet godina, a on je bio odgovoran i za scensku rasvjetu, dekoracije, koreografiju i rekvizite, kao i za organizaciju tijekom tog razdoblja.
Pročelje Theatra da Paz je u neoklasičnom stilu sa simetričnim terasama s obje strane koje su okružene stupovima i stubištima koja vode do Praça da República (Trga Republike). Kazalište spaja neoklasični stil s amazonskim elementima, što se vidi u ulaznom holu, s podom od portugalskog kamena s Marajoara dizajnom i podovima od acapu i pau-amarelo drva, francuskim kristalnim lusterima, engleskim željeznim kipovima i talijanskim mramornim stubištima.[5] U dvoarani su sjedišta slamnata i u obliku potkove. U predvorju se nalaze dvije biste od carrara mramora: Joséa de Alencara i Gonçalvesa Diasa, umjetnika koji su u Brazil uveli indianismo, brazilski romantičarski i nacionalistički pokret. U plemićkoj dvorani, pored divovskog kristalnog ogledala, nalaze se biste glazbenih majstora Carlosa Gomesa i Henriquea Gurjãa. Dekoracije je osmislio Talijan Domenico de Angelis, koji je također ukrasio Teatro Amazonas u Manausu. On je oslikao i ploču na krovu kazališne dvorane za spektakle, koja je prikazivala grčke bogove, kao i krov Jover, koji je izgubljen zbog infiltracije, a kasnije ga je 1960. godine restaurirao drugi talijanski umjetnik, Armando Baloni.
Godine 1904., za vrijeme vlade Augusta Montenegra, četiri biste koje predstavljaju glazbu, poeziju, komediju i tragediju dodane su u dekoraciju kazališta. Tijekom „zlatnog doba kaučuka”, najpoznatije svjetske lirske družine održavale su svoje predstave u kazalištu, između ostalih i slavna balerina Ana Pavlova, ali nakon krize početkom 20. stoljeća, ono je patilo je od lošeg održavanja.
God. 1965., tadašnji guverner države Pará, Aurélio do Carmo, započeo je restauraciju. Kazalište je pretrpjelo je manje preinake na pročelju, kao što je smanjenje broja stupova iznad glavnog ulaza. Pod upravom Jarbasa Passarinha Theatro da Paz je konačno u potpunosti obnovljen i ponovno otvoren za javnost. Natpis Theatro na arhaičnom portugalskom jeziku je sačuvan. Theatro da Paz je doživio još jednu veliku reformu 90-ih godina, pod upravom guvernera Almira Gabriela, kada su mu vraćene izvorne boje. Također je za vrijeme njegove uprave počeo održavati moderne operne festivale, s besplatnim ili jeftinim izvedbama opera kao što su Rossinijev Seviljski brijač ili Gomesova O Guarani.
Godine 2002., nakon dvije godine obnove, Theatro je ponovno otvoren s Theatro da Paz Opera Festivalom (FOTP), drugim najstarijim te vrste u zemlji.
-
Predvorje Theatra Paz
-
Francuski kristalni luster
-
Oslikani svod auditorija
-
Lože auditorija
-
Spomenik maestru Carlosu Gomesu
-
Fasada Kazališta mira na poštanskoj marki iz 1978.
Literatura
- Thierry Beauvert, Jacques Moatti, Die schönsten Opernhäuser der Welt, Heyne, München 1995. ISBN 3-453-09105-1
Izvori
- Ovaj članak je djelomice preuzet iz članka na engleskoj Wikipediji pod naslovom Theatro da Paz (vidi povijest promjena).
.jpg){kind=link}
_(14773134685).jpg){kind=link}
_1978.jpg){kind=link}
- ↑ Belém – Teatro da Paz, iPatrimonio (port.) Preuzeto 3. kolovoza 2026.
- ↑ Amazonia Theaters, službene stranice UNESCO-a (eng.) Preuzeto 3. kolovoza 2026.
- ↑ Inovacije virtualne pozornice obilježavaju obljetnicu kazališta Theatro da Paz, Novinska agencija Pará (port.) Preuzeto 3. kolovoza 2026.
- ↑ Rose Silveira, O Theatro da Paz e sua história, Internet Movie Database (port.) Preuzeto 3. kolovoza 2026.
- ↑ Obnovljeni Theatro da Paz ima intenzivan program, Folha de S. Paulo (port.) Preuzeto 3. kolovoza 2026.