Nemam usta, a moram vrištati

Nemam usta, a moram vrištati
NemamUstaAliMoram.jpg Naslovnica na hrvatskom
Naziv izvornika	I Have No Mouth, and I Must Scream
Autor	Harlan Ellison
Ilustrator	Frank N. Smith
Država	SAD
Jezik	engleski
Vrsta djela	kratka priča
Rod (stil, žanr)	postapokaliptični, horor
Izdavač	Galaxy Publishing Corp
Datum (godina) izdanja	ožujak 1967.

Nemam usta, a moram vrištati (eng. I Have No Mouth, and I Must Scream) je postapokaliptična kratka priča američkog pisca Harlana Ellisona. Prvi put je objavljena u izdanju časopisa IF: Svjetovi znanstvene fantastike iz ožujka 1967.

Priča prikazuje pobunu umjetne inteligencije u kojem vojno superračunalo po imenu AM stječe svijest i iskorjenjuje čovječanstvo, ostavljajući na životu samo pet osoba. Te preživjele – Bennyja, Gorristera, Nimdoka, Teda i Ellen – AM je održavao na životu kako bi trpjeli beskrajno mučenje kao oblik osvete prema svojim stvoriteljima. Priča se odvija iz perspektive Teda, pripovjedača, opisujući njihovu trajnu bijedu i potragu za konzerviranom hranom u AM-ovom golemom podzemnom kompleksu, samo da bi se suočili s još većim očajem.

Kritičari su hvalili priču zbog istraživanja potencijalnih opasnosti umjetne inteligencije i ljudskog stanja. Priča je osvojila nagradu Hugo 1968. i uvrštena je u istoimenu Ellisonovu zbirku kratkih priča.

Radnja

Nakon što je hladni rat prerastao u u nuklearni Treći svjetski rat između SAD-a, SSSR-a i Kine, svaka državala je osmislila superračunalo nazvano „Allied Mastercomputer” (hrv. Savezničko glavno računalo) ili skraćeno „AM”, potrebno za koordinaciju oružja i trupa zbog razmjera sukoba. Ta su računala golemi podzemni strojevi koji prožimaju planet špiljama i hodnicima. Na kraju je jedan od AM-ova razvio samosvijest, spojio se s ostalim računalima i istrijebio čovječanstvo u nuklearnom holokaustu. AM odabire pet osoba kako bi ih učinio besmrtnima kao svoje osobne žrtve za mučenje: Bennyja, Gorristera, Nimdoka, Teda i Ellen. AM nad skupinom provodi stalna psihološka i fizička mučenja, pritom ih sprječavajući da počine samoubojstvo. Drži ih napola izgladnjelima, a ono malo hrane što im daje gotovo je nejestivo.

109 godina nakon AM-ova genocida, Nimdok dolazi na ideju da u ledenim špiljama kompleksa postoji konzervirana hrana. Unatoč nedostatku dokaza, započinju putovanje dugo 100 milja kako bi je pronašli. AM se nastavlja poigravati ljudima tijekom putovanja: Bennyju su oči rastopljene nakon pokušaja bijega, golema ptica koju je AM postavio na Sjeverni pol stvara uraganske vjetrove zamahivanjem krila, a Ellen i Nimdok bivaju ozlijeđeni u potresima. AM ulazi u Tedov um nakon što on izgubi svijest, dajući mu viziju govora ispunjenog mržnjom uklesanog na nemoguće visokom monolitu. Nakon buđenja, Ted zaključuje da AM-ova sadistička priroda proizlazi iz njegove nesposobnosti za kreativno razmišljanje i slobodno kretanje, unatoč njegovim čudesnim sposobnostima i beskrajnom znanju. To potiče AM da se osveti posljednjim ljudima jer su ga ljudi osudili na vlastito postojanje.

Kada je njih petero napokon stiglo do ledenih špilja, pronalaze gomilu konzervirane hrane, ali nemaju nikakav alat za otvaranje konzervi. U činu bijesa i očaja, Benny napada Gorristera i počinje mu jesti lice. Gorrister jauče od boli, a njegov krik obara nekoliko ledenih stalaktita sa stropa špilje. Ted shvaća da, iako ne mogu ubiti sami sebe, AM ih ne može spriječiti da ubijaju jedni druge. Smrtno probada Bennyja i Gorristera ledenim stalaktitom. Ellen na isti način ubija Nimdoka, a potom Ted ubija i nju. Budući da ne može oživjeti ostale, bijesni AM usmjerava sav svoj gnjev na Teda.

Nekoliko stoljeća kasnije, AM je pretvorio Teda u bezopasnu, sporo pokretnu, želatinoznu masu te neprestano mijenja njegovu percepciju vremena kako bi mu nanio dodatnu patnju. Iako Ted pronalazi određenu utjehu u spoznaji da je uspio poštedjeti ostale AM-ova gnjeva, shvaća da je zarobljen do kraja svog beskonačnog postojanja unutar AM-a, nesposoban okončati vlastiti život. Priča završava očajnim Tedovim zaključkom da nema usta, a ipak mora vrištati.

Likovi

• AM, mrzilačka umjetna svijest koja je uzrokovala gotovo potpuno izumiranje čovječanstva nakon što je stekla samosvijest. Nastoji se osvetiti čovječanstvu zbog vlastitog stvaranja. „AM” je izvorno bio akronim za „Allied Mastercomputer”, kasnije „Adaptive Manipulator”, a naposljetku „Aggressive Menace”, iako AM umjesto toga uzima naziv kao izvedenicu izraza cogito, ergo sum („Mislim, dakle jesam”) kako bi opisao vlastito postojanje.
• Ted, pripovjedač i najmlađi među ljudima. AM mu mijenja um tako da postaje paranoičan i introvertiran. Vjerujući da ga AM nije mentalno izmijenio, misli da ga ostali mrze jer je najmanje pogođen AM-ovim promjenama.
• Benny, nekada briljantan i zgodan znanstvenik, pretvoren je da nalikuje grotesknom majmunolikom biću s prenaglašenim spolnim organima. Izgubivši razum i nakon što mu je promijenjena seksualna orijentacija, Benny često ima spolne odnose s Ellen.
• Ellen, jedina žena u grupi. Unatoč činjenici da je žrtva silovanja, AM joj je promijenio um kako bi joj dao visoki libido i natjerao je da opsesivno ima seks s ostatkom grupe, koji je naizmjenično zlostavljaju i štite.
• Gorrister, nekada idealist i pacifist, kojeg je AM učinio apatičnim i bezvoljnim. On prepričava povijest AM-a Bennyju kako bi ga zabavio.
• Nimdok, nadimak koji mu je AM dao iz zabave; nagovara ostatak skupine da krenu na putovanje u potrazi za konzerviranom hranom. Povremeno se udaljava od skupine i vraća se traumatiziran.

Povijest objavljivanja

Harlan Ellison je napisao priču od 6500 riječi tijekom godinu i pol dana, i konačno ju je dovršio kada mu je Frederik Pohl naručio za posebno izdanje dobitnika nagrade Hugo u časopisu IF: Svjetovi znanstvene fantastike, nakon što je Ellison osvojio nagradu Hugo za „'Repent, Harlequin!' Said the Ticktockman”. Ellison je naslov priče, kao i inspiraciju za samu priču, dobio iz natpisa svog prijatelja Williama Rotslera uz crtani film krpene lutke bez usta. Druga inspiracija je bio crtež crnog humanoida bez usta, koji je napravio umjetnik Dennis Smith. Nakon toga, njegov urednik Frederik Pohl pozabavio se "teškim dijelovima" priče, ublažavajući neke od pripovjedačevih psovki i uklanjajući spominjanja seksa, veličine penisa, homoseksualnosti i masturbacije. Navedeni elementi su ipak na kraju vraćeni u kasnijim izdanjima priče.