Kappov puč
Kappov puč, poznati i kao Kapp–Lüttwitz, neuspjeli državni udar izvršen 13. ožujka 1920. godine protiv Weimarske Republike i njena prvog predsjednika Friedricha Eberta (1871. – 1925.). Puč je izvršen pod vodstvom generala Walther von Lüttwitza (1859. – 1942.) i skupine desnih radikala okupljenih oko Narodnog ujedinjenja (Nationale Vereinigung) s Wolfgangom Kappom (1858. – 1922.) na čelu.[1] Cilj udara bilo je poništavanje tekovina Njemačke revolucije (1918. – 1919.), zbacivanje Weimarske Republike, uspostava autokratske vlade i potencijalno obnova Njemačkog Carstva. Puč je podržao dio Reichswehr te nacionalističke i monarhističke grupacije.
Neposredni uzrok državnog udara bio je pokušaj vlade da demobilizira dvije frajkorske brigade.[2] Pučisti su dan ranije, 12. ožujka, postavili ultimativne zahtjeve predsjedniku Republike kojima su tražili raspuštanje Reichstaga, nove izbore, smjenu generala Walthera Reinhardta (1872. – 1930.) te imenovanje Lüttwitza vrhovnim zapovjednikom njemačke vojske i poništenje odluke o raspuštanju frajkorskih vojnih jedinica, osobito Marinebrigade Ehrhardt.
Puč je započeo u Berlinu ulaskom Ehrhardt Brigade, nakon čega je legitimna vlada na čelu s kancelarom Gustavom Bauerom (1870. – 1944.) napustila glavni grad bez pružanja otpora i izbjegla u južnu Njemačku. Nakon toga je reakcionarni političar Wolfgang Kapp preuzeo dužnost kancelara i oformio novu vladu s generalom Erichom Ludendorffom (1865. – 1937.).
Pučisti nisu dobili širu potporu, ni u javnosti, niti u vojnim krugovima i većina je ostala lojalna Ebertovom režimu. Zbog toga je puč propao nakon samo četiri dana, 17. ožujka, nakon kraćih oružanih borba, ponajviše zbog općeg štrajka radnika u Njemačkoj, koji je proglasila Socijaldemokratska stranka, a koji je paralizirao državu i prisilio pučiste na povlačenje i pad Kappove vlade.[3]