Stevan Binički
Stevan Binički (Mušaluk, Gospić, 20. prosinca 1840. — Beograd, 28. travnja 1903.), inženjerijski časnik habsburške i srbijanske vojske.
Životopis
Rodio se je u Lici u Malom Mušaluku. Školovao se je za inženjerijskog graničarskog tehničara - časnika u Italiji i u Austriji. U austrijskoj vojsci se istakao 1866. godine tijekom bitke kod Kraljičina Gradca u austrijsko-pruskom ratu. Kao austrijski časnik u ostavci, na poziv kneza Mihajla otišao je u Srbiju nastaviti karijeru. Sudjelovao je s uspjehom u više povjerljivih misija koje mu je povjerio knez Mihajlo.
Položivši prisegu za srbijanskog podanika, 16. travnja 1868. primio je srbijansko državljanstvo. Kao inženjerijski poručnik stupio je u srbijansku vojsku, gde je postavljen za zapovjednika 3. pontonske čete (satnije) u Jasici (kod Kruševca). Tu mu se, u braku sa barunicom Marijom von Rechingen 27. srpnja 1872. godine rodio sin Stanislav. U Jasici i Đunisu ostao je do 1874., a onda je unaprijeđen u čin kapetana 2. klase i 1875. godine postavljen je u Ćupriji za zapovjednika pontonirskog bataljuna.
U 1. srpsko-turskom ratu 1876.-1877., zapovijedajući kruševačkim odredom posebno se istakao u borbama u Jankovoj klisuri, kad je protjerao Turke prema Blacu i Kuršumliji, pa je 9. kolovoza bio unapređen u čin kapetana 1. klase (satnika), a 10. rujna u čin majora (bojnika). Bio je teško ranjen u boju na Adrovcu, gdje je uz pomoć pukovnika Rajevskog odbio napad nadmoćnih turskih snaga. Tijekom boja na Krevetu izvršenim protivnapadom preoteo je od Turaka odsjek Grebun – Rujnik. Inženjer major postao je 10. rujna, a inženjer potpukovnik 10. listopada 1876.
U 2. srpsko-turskom ratu bio je zapovjednik Ibarske divizije (kruševačke brigade 1. i 2. klase i čačanske brigade 2. klase). Formirao je kuršumlijski odred, oslobodio Prokuplje i Kuršumliju 25. prosinca. Godine 1883. dobio je unaprjeđenje u inženjera pukovnika, a 1884. postavljen je za pobočnika kralja Milana. Sva tri časnička čina dobio je u ratu, na bojnom polju, naprjedujući od kapetana do pukovnika. U borbama je dvaput ranjen, od kojih je drugi put ranjen u strašnoj bitci kod Velikog Šiljegovca mogla biti fatalna.[1]
U srpsko-bugarskom ratu 1885. bio je zapovjednik šumadijske divizije, pa moravske i zapovjednik inženjerijskog arsenala u Ćupriji. Umirovljen je 1891. godine kao pukovnik, ali je 1895. reaktiviran i postavljen za direktora tvornice monopola duhana. Konačno je umirovljen 1900. Umro je u Beogradu 1903., gdje je pokopan.
Izvori
- ↑ Zastava", Novi Sad 1903.
Literatura
- Vojna enciklopedija, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1970., knjiga prva, str. 614.