Pjesma stvorova, poznata i kao Pjesma bratu Suncu ili Laudes Creaturarum (Pohvala stvorenjima), religiozna je pjesma koju je skladao Sveti Franjo Asiški. Napisana je na umbrijskom dijalektu talijanskog jezika, ali je od tada prevedena na mnoge jezike. Vjeruje se da je to prvo književno djelo napisano na talijanskom jeziku s poznatim autorom. Skladana je u crkvi Svetog Damjana u Asizu i u Vescovadu (zadnje dvije strofe).[1]
Pregled
Pjesma stvorova u svojoj hvali Bogu zahvaljuje za stvorenja poput „Brata Vatre” i „Sestre Vode”. To je potvrda Franjine osobne teologije, jer je često životinje nazivao braćom i sestrama čovječanstva, odbacivao materijalno gomilanje i senzualne udobnosti u korist „Gospođe Siromaštva”.
Kaže se da je sveti Franjo veći dio himna skladao krajem 1224. godine dok se oporavljao od bolesti u San Damianu, u maloj kućici koju su za njega sagradile sveta Klara i druge žene njezina Reda siromašnih gospođa. Prema predaji, prvi put ju je u cijelosti otpjevao Franjo i braća Angelo i Leo, dvojica njegovih izvornih pratitelja, na samrtnoj postelji, a posljednji stih u kojem se hvali „Sestra Smrt” dodan je samo nekoliko minuta prije njegove smrti.
Legenda koja naglašava topos „sjaja” kaže da nije fizički napisao himnu zbog sljepoće uzrokovane očnom bolešću; već ju je diktirao i to je učinio gledajući prirodu „okom uma”. Otac Eric Doyle je napisao: „Iako fizički slijep, mogao je vidjeti jasnije nego ikad unutarnjim okom svog uma. S neusporedivom jasnoćom percipirao je osnovno jedinstvo svega stvorenja i svoje vlastito mjesto kao fratra među Božjim stvorenjima. Njegova bezuvjetna ljubav prema svim stvorenjima, velikim i malim, prerasla je u jedinstvo u njegovom vlastitom srcu. Bio je toliko otvoren stvarnosti da je ona pronašla mjesto kod kuće u njegovom srcu i on je bio kod kuće svugdje i na svakom mjestu. Bio je središte zajedništva sa svim stvorenjima.[2]
Pjesma stvorova prvi put se spominje u Vita Prima Tome Čelanskoga 1228. godine.
Utjecaj i nasljeđe
Pjesma stvorova imala je snažan utjecaj na kršćansku duhovnost, književnost i ekologiju. Smatra se jednim od prvih tekstova koji prikazuju sve stvoreno kao međusobno povezano i vrijedno u Božjim očima, što je utemeljilo ideju „ekološke duhovnosti”.
Tekst je poslužio kao nadahnuće brojnim skladbama, liturgijskim pjesmama i modernim glazbenim obradama. Njegov duh hvale prirodi i Stvoritelju prepoznat je i u enciklici pape Franje Laudato si (2015.), koja u naslovu i duhu izravno upućuje na Pjesmu stvorova. U toj enciklici papa ističe kako Franjo Asiški pokazuje „posebnu brigu i ljubav prema svemu što postoji”, pozivajući vjernike na obnovljen osjećaj odgovornosti prema okolišu.
U književnosti i umjetnosti, Pjesma stvorova često se navodi kao jedno od prvih poetskih izraza renesansnog duha u srednjem vijeku — slavljenja ljepote svijeta, prirode i čovjekove povezanosti s božanskim kroz stvorenje.