Madrigal

Svirač lutnje (oko 1600.) Caravaggia. Lutnjist čita madrigalnu glazbu skladatelja Jacquesa Arcadelta. (Hermitage, Sankt Peterburg)

Madrigal je oblik svjetovne vokalne glazbe najtipičniji za razdoblja renesanse (15. – 16. stoljeće) i ranog baroka (1580. – 1650.). Polifoni madrigal nema pratnju, s dva do osam glasova, obično tri do šest, dok se metar kreće između dva ili tri terceta, nakon kojih slijede jedan ili dva dvostiha. Za razliku od strofičnih oblika, većina madrigala je komponirana kroz strofu, s različitom glazbom za svaku strofu, pri čemu skladatelj izražava emocije u svakom retku i pojedinačnim riječima pjesme.

Madrigali koje su napisali talijanizirani francusko-flamanski skladatelji 1520-ih djelomično potječu od frottole (1470. – 1530.); djelomično od obnovljenog interesa za narodnu talijansku poeziju; djelomično od francuske šansone; i od motetske polifonije. Tehnički kontrast je u tome što se frottola sastoji od glazbe postavljene u strofe, dok je madrigal komponiran kroz strofu. Renesansni madrigal razlikuje se od talijanskog trecento madrigala (1300. – 1370.) i dijeli samo ime koje potječe od latinskog „matricalis” (majčinski).

Umjetnički, madrigal je bio najvažniji svjetovni oblik u renesansnoj Italiji, dosegnuvši svoj vrhunac krajem 16. stoljeća, kada su ga usvojili njemački i engleski skladatelji poput Johna Wilbyea, Thomasa Weelkesa i Thomasa Morleyja. Većina engleskih madrigala bile su a cappella skladbe za tri do šest glasova, kopirajući ili prevodeći talijanske stilove. Do sredine 16. stoljeća talijanski skladatelji spojili su madrigal s kantatom i dijalogom; do početka 17. stoljeća arija ga je zamijenila u operi.