Tunica
Tunica (Yoron, Tonika, Tonica), Najznačajnije pleme američkih Indijanaca porodice Tonikan, naseljeno u povijesno doba na donjim tokovima rijeke Yazoo
- REDIRECT Predložak:Nemam razdvojbu u Mississippiju. danas žive sa Biloxi Indijancima ujedinjeni pod imenom Tunica-Biloxi Tribe of Louisiana, čije je središte u Marksvilleu.
Ime
Ime Tunica dolazi, prema Gatschetu, od riječi uni = 'people', ili "those who are the people, " (Swanton). Sami sebe nazivali su Yoron.
Jezik
Jezik tunica član je porodice Tonikan. Po nekim jezikoslovcima ova jezična porodica koja po njima nosi ime, obuhvačala je i jezike Indijanaca Chitimacha i Atakapa, koje se također smatraju samostalnim porodicama nazivanim Chitimachan i Attacapan, te se zajedno još i danas prema lokalitetu uz Meksički zaljev, nazivaju Gulf ili zaljevska porodica. Svi ovi jezici su nestali. Pleme Tunica 1977. etnički broji oko 150 duša, a naseljeni su na malenom rezervatu sa Biloxi Indijancima u Louisiani. Godine 1886. Albert Gatschet iz Bureau of American Ethnology sastavio je uz pomoć preživjelih Tuinica rječnik, a John Reed Swanton, zapisao je nekoliko zanimljivih mitova.
Povijest
Tunice nisu nikada bili brojan narod, a u vrijeme dolaska prvih Francuza oni žive u malenim selima na donjem toku rijeke Yazoo, i alijansi sa plemenima Yazoo i Ofogoula, i broje možda 700 duša. Ovo pleme moglo bi ipak biti identično sa narodom kojega 1540. susreće Hernando de Soto i naziva ih "Tanico", vjerojatno na području današnje sjeveroistočne Louisiane. Godine 1698. dolaskom misionarskih svećenika počinje njihova poznata povijest. Već sljedeće godine Francuz Antoine Davion utemeljuje među njima misiju i proučava njihov jezik. Iste godine posjećuje ih i Pierre Le Moyne d'Iberville a 1700. i otac Jacques Gravier. Uskoro će doći i do nevolja koje su 1702. izazvali Koroa Indijanci, koji u sporazumu sa jednim drugim plemenom, Yazoo, ubiše na spavanju Nicholas Foucaulta koji je došao asistirati Davionu, kao i trojicu drugih Francuza. Davion tada napusti Tunice i povlaći se u francusku utvrdu u Mobile, da bi se vratio tek 1705., nakon što ga je delegacija Tunica na to uspjela nagovoriti. Godine 1706. prijeti opasnost od plemena Chickasaw, poznatih po tome što su odlazili u lov na robove. Tunice zajedno sa ocem Davionom bježe preko Mississippija i naseljavaju se blizu ušća Red Rivera. Godine 1719. u ovom kraju nalazi ih Jean-François La Harpe, a među njima i oca Daviona koji je Indijancima počeo propovijedati protiv poligamije i paganskih ceremonija. Pierre Francois-Xavier de Charlevoix, njihovo glavno selo posjetio je 1721., plemenom je vladao poznati i legendarni poglavica Cahura-Joligo, za kojega piše da je prihvatio 'civiliziranu' odjeću. Za Cahura-Joligu kruži legenda da je pokopan zajedno sa zlatnim i srebrnim novcem koje mu je poklonio Louis XV de France, za pomoć koju su Tunice pružili francuskim naseljenicima u kolonijalnoj Louisiani. Poglavica Cahura-Joligo ubijen je 1731. u napadu Natchez Indijanaca na Angolu (The Farm). Godine 1716. za Tunice počinju neprilike sa Natchez Indijancima, konačni obračun započet će 1729. Tunice na svojoj strani imali uza sebe nikakvih prijateljskih plemena, a jedinu podršku dali su im njihovi stari prijatelji Francuzi. Kraj će uslijediti 1731. Veliki dijelovi izbjeglih Natcheza, potpomognuti Chickasaw i Koroa Indijancima potući će ih i bespoštednoj bici, pobiti njihove najbolje ratnike i ubiti njihovog poglavicu Cahura-Joligo. Od ovoga neće se više nikada oporaviti. Godine 1758 njih 250 živi u selu kod Pointe Coupée, ali se između 1784. i 1803. njihovi ostaci preselili su se kod Marksvillea u Louisiani na Red River. Njihovi potomci i danas ovdje žive.
Etnografija
Tunice su bili agrikulturan narod, a po kulturi i običajima slični plemenima Natchez i Taensa. I kod muškaraca i kod žena bio je običaj da se vrši umjetna deformacija lubanje. Hodali su gotovo potpuno goli, osim u vrijeme kakvih vjerskih događanja, dok su kosu puštali da im pada niz pleća. Najviše svoga vremena muškarci su provodili u poljima kukuruza, a u lov se išlo rjeđe, kao što su i meso znatno rjeđe konzumirali. Svoje mrtve su pokapali u grob, te držali upaljenu vatru i čuvali ga prve četiri noći dok duša ne bi otišla u svijet duhova. Slično ostalim ratarima američkog Jugoistoka, kao što su Muskhogean i Natchesan plemena gradili su svetišta u kojima je gorjela sveta vatra. Prema ocu Gravieru, Tunice su imali 9 glavnih bogova, to su: Sunce, Grom, Vatra i bogove neba i zemlje. Nema zapisa o krvavim ritualima kakve su imali Natchezi i Taense.