Berlinski kongres

Berlinski kongres' je bio skup predstavnika tadašnjih velikih sila Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Osmanskog carstva, koji je pod predsjedanjem Otta von Bismarcka održan od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. godine u Berlinu.

Kongresom su Crna Gora, Srbija i Rumunjska priznate kao neovisne države, koje više nisu niti formalno bile dijelom Osmanskog carstva, dok je na sjeveru današnje Bugarske uspostavljena Kneževina Bugarska pod ruskom zaštitom, ostavivši preostali dio Bugarske u sastavu Rumelije, kao autonomne pokrajine unutar Turske. Kongresom su u velikoj mjeri zadovoljeni ciljevi Austro-Ugarske, Francuske i Velike Britanije da zaustave panslavistički projekt i općenito Ruski prodor prema Sredozemlju.

Ruski stavovi

Kongresu je prethodio Sanstefanski mir (potpisan 3. ožujka 1878. godine), kojim je završen Rusko-turski rat 1877.-1878. Prema dogovoru u San Stefanu kojega je bila nametnula Rusija, Osmansko carstvo je izgubilo veliki dio svoga dotadašnjeg teritorija na Balkanu, a trebala je biti stvorena velika Bugarska (kao ruski satelit) koja bi uključila najveći dio današnje Makedonije, te dijelove Srbije do Niša, Albanije i grčku Makedoniju osim Halkidike i Soluna. Bosna i Hercegovina, premda pod osmanskim suverenitetom, dobila bi značajnu autonomiju, dok su dobici za Srbiju bili neznatni, jer je Rusija osjećala kako se Srbija sve više približava Austro-Ugarskoj.

Pozicija ostalih sila

Protiv naglog porasta utjecaja Rusije u tom području najviše su se borile upravo Austro-Ugarska i Velika Britanija. Njemačka i Austro-Ugarska bile su zabrinute naglim porastom panslavizma pod utjecajem snažne Rusije, što je moglo ugroziti položaj Habsburgovaca. Velika Britanija i Francuska s nelagodom su gledale prema širenju ruskog utjecaja na jug, gdje su ove dvije zemlje imale svoje interese: Francuska u Egiptu, a Britanija u Palestini. Stoga su Velika Britanija i Austro-Ugarska zajednički zatražile održavanje ovog kongresa.

Tijek pregovora

Prisiljena međunarodnim pritiskom, Rusija je morala popustiti, a i San-Stefanski mirovni ugovor je poništen, dok su pregovori o teritorijalnom uređenju Balkana krenuli iznova. Kako Njemačka praktično nije morala štititi vlastite interese na Balkanu, pri tim je pregovorima Bismarck mogao nastupiti kao "relativno neutralan" (poznata je uostalom Bismarkova izjava da Balkan "nije vrijedan ni malog prsta ili kostiju jednog pomeranskog panzir-grenadira"). U pregovorima su sudjelovali samo pregovarači velikih sila, dok su predstavnici malih zemalja pokušavali utjecati na ishod posrednim putem, te su sudjelovali isključivo na onim zasjedanjima koja su ih se izravno ticala.

Ishod pregovora

Ishod pregovora je bio Berlinski ugovor, potpisan 13. srpnja 1878. godine. Njime je temeljito izmijenjeno ili poništeno 18 od 29 točaka San-Stefanskog sporazuma. Time su bile priznate Rumunjska, Srbija i Crna Gora kao suverene države, a Bugarska je podijeljena južni dio koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, postao je autonomna pokrajina Istočna Rumelija, dok je na sjevernom dijelu osnovana Kneževina Bugarska.

Niz drugih turskih provincija odvojeno je od Turske i dano na upravljanje drugim državama, poput Cipra koji je dodijeljen Velikoj Britaniji, te Bosne i Hercegovine, koja je dodijeljena Austro-Ugarskoj (1908. Austro-Ugarska će anektirati Bosnu i Hercegovinu).

Najveći gubitnik je bila Bugarska, koja je osim Rumelije morala predati Turskoj čitavu Makedoniju, a Srbiji područje oko Niša.

Srbija je znatno proširena i dobila je četiri okruga koji su prije Rusko-turskiog rata 1877.-1878. bili u sastavu Turske: niški, pirotski, toplički i vranjski.

Rumunjska je dobila Dobrudžu, no dijelove Besarabije koje je dobila 1856. morala je vratiti Rusiji. Rusiji su ujedno priključene osmanske provincije Ardahan, Kars i Batumi.

Crna Gora je dobila Nikšić, Podgoricu i Bar, no ranije zauzeti Spič morala je prepustiti Austro-Ugarskoj, koja ga je pripojila Kraljevini Dalmaciji. Iako je čl. XXVI. Berlinskog ugovora Crnoj Gori formalno priznata puna nezavisnost, u čl. XXIX. Crnoj Gori je zabranjeno da drži vlastitu ratnu mornaricu, te je njezina obala trajno demilitarizirana, a u njezine luke je zabranjeno uplovljavanje ratnih brodova svih stranih država izuzev Austro-Ugarske čija je ratna mornarica dobila redarstvene ovlasti nad Barom i crnogorskom obalom. Crna Gora je Austro-Ugarskoj morala prepustiti i konzularno zastupstvo vlastite trgovačke mornarice, te primjenjivati pomorske zakone i propise koji su vrijedili u Dalmaciji.

Otok Kreta je dobio autonomiju unutar Osmanskog carstva i pravo na vlastiti parlament. Obala Dunava je demilitarizirana od Đerdapske klisure do ušća u Crno more.

Turska je morala jamčiti građanska prava svojim nemuslimanskim građanima, ostvarujući tako odredbe Organskog zakona iz 1868.

Zemlje koje su ovim pregovorima dobile neovisnost trebale su preuzeti i dio turskog državnog duga, no to se nije dogodilo jer nije nikad postignut dogovor o tome kako podijeliti taj iznos.

Posljedice

O rezultatima Berlinskog kongresa predsjednik američkog udruženja povjesničara Carlton J.H. Hayes je izjavio:

"Prije 1878 imalo smo Istočno pitanje o jednom bolesniku (Turska), a nakon 1878 imamo nekoliko manijaka pošto je Berlinski kongres odveo Balkance u ludilo."

Italija je bila nezadovoljna ishodom Kongresa, a ostala su i mnoga nerješena pitanja između Turske i Grčke, sve dok Turska nije 17. travnja 1897. navijestila rat Grčkoj. Nakon mjesec dana neprijateljstva su prekinuta nastojanjem Rusije.

Moć Turske u Europi i Aziji ovim je mirovnim sporazumom drastično smanjena. Utjecaj Rusije također je smanjen u korist Austro-Ugarske, što je povećalo napetosti između dva carstva. Ovo novo uređenje Balkana nije prekinulo napetost na tom području, nego su napetosti postale drugačije; takvo će stanje uroditi Balkanskim ratovima, a potom će djelomično dovesti i do Prvog svjetskog rata, te armenskog genocida u Turskoj.