| El Clásico | ||
| Klasik
| ||
| Država |  Španjolska
| |
| Prvi susret i rezultat | 13. svibnja 1902. 3:1 pobjeda Barcelone | |
| Odigrano službenih susreta | 241 | |
| Odigrano svih utakmica | 275 | |
| Neodlučeno u službenim | 51 | |
| Neodlučeno u svim | 61 | |
| Klub |
| |
| Službenih pobjeda | 95 | |
| Svih pobjeda | 99 | |
| Pogodci u službenim utakmicama | 402 | |
| Pogodci u svim utakmicama | 446 | |
| Najviše pogodaka |  Alfredo Di Stéfano (18) i Cristiano Ronaldo (18)
| |
| Najviše nastupa | Manolo Sanchís (43)
| |
| Klub |
| |
| Službenih pobjeda | 95 | |
| Svih pobjeda | 115 | |
| Pogodci u službenim utakmicama | 396 | |
| Pogodci u svim utakmicama | 482 | |
| Najviše pogodaka | Lionel Messi (26)
| |
| Najviše nastupa | Xavi (42)
| |
El Clásico (Klasik) je popularni naziv za nogometni derbi između Reala i Barcelone.[1][2][3] Na katalonskom jeziku se naziva El Clàssic.[4] Održava se najmanje dva puta godišnje u sklopu španjolske nogometne lige, a češće ako se klubovi sretnu u drugim natjecanjima (što se u posljednjih nekoliko godina i događa). To je sportski događaj sezone u Španjolskoj te najgledaniji derbi na svijetu kojega prati više stotina milijuna gledatelja diljem svijeta.[5] Još od početka natjecanja ova dva kluba predstavljala su dvije različite regije u Španjolskoj: Kataloniju i Kastilju, kao i dva različita grada - veliki kontinentalni Madrid, te velika luka Barcelona. Njihovo rivalstvo također reflektira i političke i kulturne tenzije koje se desetljećima osjete između Katalonaca i Kastiljaca, a koje jedan autor naziva ponovnim rađanjem Španjolskog građanskog rata.
Tijekom Španjolskog građanskog rata došlo je do ukidanja katalonskog jezika i do zabranjivanja njihove cjeloukupne kulture. To je u navijača Barcelone stvorilo apatiju prema Madridu i njegovom najjačem brandu, Realu. Barcelona tada postaje Mes que un club (Više od kluba) jer su Katalonci samo na Camp Nou mogli izražavat svoj jezik, svoju kulturu, a Barcelona je postala "neslužbena vojska" Katalonije. U svijesti Katalonaca se stvorilo mišljenje da je Real klub generala Francisca Franca što nije točno jer se general deklarirao kao navijač Realovog gradskog rivala, Atletica. Barcelona se smatra separatističkim, a Real kraljevsko-režimskim klubom.
Tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća suparništvo je još više pogoršano nakon kontroverznog transfera Alfreda di Stéfana koji je na kraju zaigrao za Real Madrid i postao ključnim igračem njihovih kasnijih uspjeha.[6] Tijekom 60-ih godina njihovo rivalstvo se proširilo na europska natjecanja kada su se dva puta susreli u knock-out fazi Lige prvaka.
Službeno je odigrano 223 El Clasica između Reala, "ponosa Kastilje", i Barcelone, "ponosa Katalonije". Učinak u službenim utakmicama je 88 pobjeda Reala te jedna manje Barcelone. Gol razlika je također na Realovoj strani te iznosi 373:360. Računajući sve utakmice, i prijateljske i nenatjecateljske, Barcelona je uspješnija. Najviše pogodaka imaju Alfredo di Stefano (18) i Cristiano Ronaldo (18) na jednoj, te Lionel Messi (21) i César (14) s druge strane. Najveća pobjeda u međusobnim omjerima bila je 11:1 u polufinalu Kupa kralja gdje je Real doslovno "zgazio" Barcelonu.
Povijest derbija
Suparništvo između ova dva kluba davno je nadmašilo okvire športskog rivalstva. Barcelona je u tridesetim godinama prošlog stoljeća razvila reputaciju kao simbol ponosa Katalonije. Prvi derbi, iako nije priznat od strane njihovog nogometnog saveza, odigran je 13. svibnja 1902. u natjecanju koje je nosilo naziv Kup Coronación. Barcelona je bila uspješnija i pobijedila sa 3:1. Tenzije između ova dva kluba (iako ne športske) počinju 1936. godine kada trupe od generala Franca bez suđenja ubijaju predsjednika Barcelone, ujedno i najjačeg i njima neprijateljskog političara ljevice, Josepa Sunyola.
Barcelona je bila pri vrhu Francova popisa kojeg je naumio ostvariti nakon svoje pobjede, a taj naum je uključivao čišćenje svih organizacija (pa i športskih) od nacionalnih frakcija, pogotovo komunista, anarhista i independentista. No, Franco to nije učinio samo u Barceloni već i u svim ostalim španjolskim klubovima, uključujući i Real. Naime, Franco je razorio Realov stadion Chamartin, a Upravu kluba je rastjerao, pozatvarao te neke čak i pobio, svi trofeji bili su oštećeni ili otuđeni. Za vrijeme Građanskog rata, pa sve do 1943. Realom su upravljali njegovi ljudi, Juan José Vallejo i Antonio Ortega. Obmana i velika laž Barceloninih navijača da je Real bio klub Francisca Franca pada u vodu jer Real u razdoblju od 1937. do 1946. nije osvojio nijedan trofej, a najjači klub u Madridu u to doba bio je Atletico za kojeg je general i navijao. Godine 1943. na mjesto Realova predsjednika stupa Santiago Bernabéu Yeste za čijeg će predsjedanja Real postati najjači klub u Španjolskoj, ali i u Europi, na prkos mrskim im Kataloncima. Santiago je prve godine svog mandata pokušao okupiti raštrkanu upravu i nogometaše te vratiti sve ukraden trofeje, što mu na svu sreću i uspjeva poći za rukom. Iako je prva socijalistička stranka osnovana u Madridu, kolijevka sveg socijalizma, republikanizma, federalizma, anarhizma, sindikalizma i komunizma bila je Barcelona. Franco je ograničio političku svijest te ukinuo sve regionalne govore i kulturu. U ovim godinama Barcelona postaje Mes que un club. Povezanost između visokih čelnika reala i Frankista za mnoge je Katalonce bila neporeciva, iako za to nema valjanih dokaza. Godine 1980. osnivaju se Realovi navijači Ultras sur koji su bili vrlo agresivni i čija je orijentacija bila ultradesničarska, a rado su podbadali sve ostale veličajući Franca. No međutim, ni Barcelonini navijači ne ostaju dužni. Oni osnivaju također vrlo agresivnu, no ultraljevičarsku navijačku organizaciju pod nazivom Boixos Nois.
Slučaj Di Stefano
U pedesetim godinama rivalstvo ova dva kluba se povećava zahvaljujući čudnom, no ne i "kontroverznom" (kako neki smatraju), transferu Alfreda di Stefana. Naime, tijekom velikog štrajka nogometaša u rodnoj mu Argentini Di Stefano odlazi na posudbu iz svog River Platea u kolumbijski Millionares. Barcelonin skaut dogovara prelazak sa čelnicima Millionaresa (koji nisu bili pravi Di Stefanovi poslodavci), a Real dogovara prelazak sa Riverom. Di Stefano pristiže u Barcelonu gdje će se poslije sastati sa Bernabeuom i odlučiti o svojoj daljoj nogometnoj sudbini. U međuvremenu se River Plate potužio FIFA-i na nezakonitom dogovoru između Millionaresa i Barcelone. FIFA poručuje Španjolskom savezu da to riješi sa klubovima. Klubovi se dogovaraju da Di Stefano prvo igra ujednih, pa onda u drugih. Sam DI Stefano odlučuje se za Real, što dovodi do ogorčenja Barcelonine čelnike koji poništavaju ugovor i tim činom Di Stefana prepuštaju madridskom divu. Ovaj akt bit će vjerojatno jedan od najvećih pogrešaka ovog kluba jer je Di Stefano poslije bio glavni kotačić Realovih uspjeha u Španjolskoj i Europi.
Polufinale Kupa kralja 1943.
Uz ovu utakmicu vežu se također razne kontroverze i prepucavanja njihovih navijača. Bila je to godina 1943., vihor II. svj. rata. Nogomet u Španjolskoj bio je u problemima, ali se i dalje igrao. Prva utakmica igrala se u Barceloni te je Barca slavila sa 3:0 pogodcima Valle, Escolle i Suspedra. Druga utakmica igrala se tjedan dana kasnije u Madridu, a Real je upisao najveću pobjedu protiv Barcelone, te ujedno i najveću pobjedu u svim El Clasicima od čak 11:1. Pogotke za Real postigli su Sabino Barinaga (4), Pruden (3), Alonso (2) te pojedan Curta i Botella. Prema pričama, koje nikada nisu dokazane, u Barceloninu svlačionicu je tijeom odmora ušao Francov izaslanik te poručio Upravi i igračima "da oni ovaj turnir igraju samo radi milosti Generalisimusa te da moraju izgubiti".
Zanimljivosti
Najbolji strijelac u El Clasicima je Alfredo di Stefano (18) i Raul Gonzalez (15) na jednoj te Lionel Messi (15) i Cesar Rodriguez (14) s druge strane. Najčešći rezultat bio je 1-2 ili 2-1 čak 33 puta. Najveća pobjeda je ona Reala od 11-1 u polufinalu Kupa kralja sezone 1943.. Najviše golova na utakmici (12) palo je već navedene 1943. u pobjedi Reala te sezone 1916. kad je bilo izjednačeno 6-6. Real Madrid je osvojio 9 puta Ligu prvaka, 32 put nacionalno prvenstvo, Kup kralja 18 puta, Španolski superkup 9 puta, Europsku ligu 2 puta, Europski superkup 1 te FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo 3 puta dok je FC Barcelona osvajala 4 puta Ligu prvaka, 21 put nacionalno prvenstvo, 25 puta Kup kralja, španjolski superkup 13 puta, Europsku ligu 3 puta, Europski superkup 4 puta te Svjetsko klupsko prvenstvo 2 puta. Najviše utakmica odigrao je Raul Gonzalez.
Dosadašnji ogledi
Sve utakmice
Statistika u svim utakmicama
Natjecateljske utakmice
Statistika u natjecateljskim utakmicama
| Real Madrid | 96 |
| FC Barcelona | 109 |
| Neodlučeno | 58 |
| Golovi Reala | 430 |
| Golovi Barcelone | 458 |
| Odigranih utakmica | 263 |
Utakmice u Primeri
Statistika utakmica u Primeri
Utakmice u Kupu kralja
Statistika u utakmicama Kupa kralja
Utakmice u LigaKupu
Statistika utakmica u LigaKupu
Utakmice u SuperKupu
Statistika utakmica u SuperKupu
Utakmice u Europi
Statistika utakmica u Europi
Izvori
- ↑ http://www.tportal.hr/sport/nogomet/63072/Susec-El-Clasico-je-najveci-derbi-koji-postoji.html
- ↑ http://www.tportal.hr/sport/nogomet/97667/El-Clasico-okrsaj-koji-je-vise-od-nogometa.html
- ↑ http://sportske.jutarnji.hr/el-clasico--barcelona---real-madrid/907566/
- ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. prosinca 2010.. http://www.elpunt.cat/noticia/article/8-esports/48-barca/329919-el-classic-es-jugara-dilluns.html Pristupljeno 17. prosinca 2010.
- ↑ http://news.bbc.co.uk/sport2/hi/football/7773758.stm
- ↑ "Transfer Alfreda di Stefana". RMCF.official. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. prosinca 2008.. http://www.realmadrid.com/cs/Satellite/en/1202730565386/noticia/Noticia/Real_Madrid_turns_106_(VI).htm Pristupljeno 18. kolovoza 2012.
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Nedovršeni članak El Clásico koji govori o nogometu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.