Ova stranica dio je WikiProjekta žene u crvenom. Kliknite ovdje za više informacija

Jelka Bučić

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 523631 od 7. rujna 2024. u 02:02 koju je unio Suradnik10 (razgovor | doprinosi)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži

Jelka Bučić (r. u Hvaru1943.), hrv. pripadnica pokreta otpora u drugome svjetskom ratu. [1]

Životopis

Rodila se je u Hvaru.[1] Otac Jerko je bio prvi intendant Šibenskog kazališta, [2] obnovljenog 1945. Mati Milka (Milica) r. Matavulj, zaljubljenica u dramski amaterizam i humanitarni rad, nećakinja je književnika Sime Matavulja.[3] Otac Jerko, Hrvat s Hvara, po profesiji javni bilježnik, bio je svestrani samouki glazbenik i u prvim danima talijanske okupacije vodio je veliki mješoviti zbor u Šibeniku. Mati Milka, Srpkinja, bila je nositeljica kazališnog amaterizma u Šibeniku, dugogodišnja potpredsjednica Općinskog odbora Cr­venog križa, organizatorica dječjeg vrtića poslije prozvanog po njenoj kćeri. [2]

Jelka je djelovala na području AFŽ Primoštena.[1] Jelka je postala članica SKOJ-a.[3] Otkako su Osovinske sile zaposjele Hrvatsku, nastavila je revolucionarnu djelatnost u Šibeniku. U ilegalnu djelatnost prešla je 1942. godine. Zatim se je prebacila na primoštensko i rogozničko područje. Ondje se je društveno-politički angažirala sve dok nije uhićena. Po uhićenju je mučena i ubijena 1943. godine.[1] Ubili su ju četnici.[3]

Spomen

U rodnom joj je Hvaru danas posvećena jedna ulica u središtu grada.[1] Dječji vrtić kraj zgrade Vodovoda u Šibeniku nosi njeno ime.[3]

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Ana Maria Filipović Grčić: Zaboravljena ženska i antifašistička povijest Šibenika Civilnodruštvo.hr. 12. siječnja 2018. Pristupljeno 8. travnja 2020.
  2. 2,0 2,1 MR: Zlatni pir tete Milke i barba Jerka Šibenski list. 5. travnja 1967. Pristupljeno 8. travnja 2020. str. 3.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Ivo Mikuličin: U tom dijelu Zvonimirove stasao je čitav niz nadarenih Šibenčana - od Sime Matavulja do Mira Jurića Šibenski. 3. veljače 2020. Pristupljeno 8. travnja 2020.