Ivo Lapenna (Split, 5. studenoga 1909. — Kopenhagen, prosinca 1987.), hrvatski esperantist, sveuč. profesor, akademik, publicist, poliglot, znanstvenik, orator i polemičar. [1]
Životopis
Rodio se je u Splitu 5. studenoga 1909. godine. U rodnom je gradu završio Klasičnu gimnaziju, koju je završio u Zagrebu. Ondje je studirao glazbu (violončelo) i pravne znanosti. S 23 godine postigao je stupanj doktora prava. Ostvario je uspješnu karijeru pravnika i odvjetnika. Godine 1941. prišao je pokretu otpora. Do konca rata obnašao je različite dužnosti. Bio je član jugoslavenske delegacije na pariškoj mirovnoj konferenciji 1946. godine. Do odlaska u mirovinu predavao je na londonskom sveučilištu komparativno svjetsko i istočnoeuropsko pravo.[1]
Za esperanto se zainteresirao još 1928. godine. Neštedimice je gotovo šest desetljeća radio na promicanju tog jezi8ka. Bio je na čelu prvoga Akademskog esperantskog društva u Zagrebu 1929. godine sve do 1949. godine. Od 1937. do 1941. godine bio je predsjednik Jugoslavenskog esperantskog saveza. Od 1938. član predsjedništva Svjetskog esperantskog saveza (UEA) sa sjedištem u Rotterdamu. Od 1952. aktivan je u UNESCO-u. Zahvaljujući njemu je Svjetski esperantski savez (UEA) u UNESCO-u prihvaćen kao nevladina organizacija u konzultativnim odnosima. Lapennina je zasluga što je 1954. u Montevideu prihvaćena esperantska rezolucija kojom se potvrđuje istovjetnost ciljeva UNESCO-a i UEA te podržavaju svi napori esperantske organizacije u rješavanju problema međunarodnog komuniciranja. Glavnim tajnikom Svjetskog esperantskog saveza je od 1955. te od 1964. do 1976. godine njegovim predsjednikom, do osnivanja međunarodnog Neutralnog esperantskog pokreta u Velikoj Britaniji 1976. godine. Ostavio je za sobom nekoliko stotina studija i članaka i bio je jedan od velikih stvaratelja na esperantu.[1] Umro je u Kopenhagenu polovicom prosinca 1987..[1]
Izvori, referencije i bilješke
Vanjske poveznice
- Kako se esperanto poučavao na našem fakultetu kao 'strani jezik' EFZG Novosti. str, 8.-9.