Centralnotibetanski jezik
Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Centralnotibetski jezik (ISO 639-3: bod; bhotia, dbus, dbusgtsang, phoke, tibetan, u, wei, weizang, zang), jezik centralnotibetanske podskupine tibetskih jezika, kojim govori 1.277.620 ljui u Tibetu i susjednim zemljama, Nepal, Butan i Indija. U Kini regionalni sužbeni jezik[1].
Većina govornika živi u Tibetu, 1.070.000 (1990 popis); 4,800 u Butanu (2006) gdje su izbjegli iz Tibeta od 1959; 189.000 u Indiji (2007) u Himachal Pradeshu, tibetska granica; Uttarakhand; Arunachal Pradesh; Assam; Delhi; Sikkim. U Nepalu 5.280 (2001 popis) u Kathmanduu i Pokhari.
Dijalekti:
- U Tibetu: gtsang (tsang, lhasa; 460.000), dbus (570.000), mngahris (ngari; 40.000), deqing zang.
- U Indiji: aba (batang), dartsemdo (tatsienlu), dru, gtsang, hanniu, kongbo, nganshuenkuan (anshuenkuan nyarong), panakha-panags, paurong.
- U Nepalu: utsang.