Antun Kojović
Antun Kojović (Budva, 8. ožujka 1751. - Budva, 22. siječnja 1845.), hrv. pjesnik, prozni pisac i dramatik iz Crne Gore, svećenik Budvanske biskupije. Kroničar grada Budve.[1][2][3] Kojović i Stjepan Zanović su najzanimljivije i najzanimljivije osobe bokokotorskoga književnog kruga s konca 18. i početka 19. stoljeća.[4]
Životopis
Školovao se u Italiji, u Loretu, gdje je završio teološki i pravni fakulte. U Italiji je doktorirao.[3] Bio je kanonik i vikar Budvanske biskupije. Radio kao učitelj više od 60 godina. Napisao je oko trideset pjesama i dvije drame. Izvođene su za poklada, a redatelj je bio Kojović. Vodio je Dnevnik od 1806. do 1838. g. i Memoare.[1]
Važni su njegovi kroničarski zapisi napisani na prijelazu iz 18.u 19. stoljeće, u razdoblju od od pada Mletačke Republike (1797.) do Bečkog kongresa (1815.), kad su se na području Boke Kotorske i Budve u malom vremenu smjenjivale brojne uprave – crnogorska, austrijska, ruska-crnogorska, francuska i ponovo austrijska.[5] Kojovićevi Budvljanski anali (Budvanski anali, Annali di Budua)[3] obuhvaćaju zbivanja u Budvi od 1806. do 1819. godine. Napisao je i zbirku Rime slovinske koja se sastoji od 22 pjesme na hrvatskom i tri na talijanskom, karnevalsku komediju Smiješni razgovor. Kojovićeve pjesme su prigodničarske i napisao ih je na zamolbu svojih učenika za dane karnevala. Taj podatak opisuje pokladnu Budvu, te potvrđuje usporedno postojanje pobožne poezije i prigodničarske poezije (kritičarske, satiričke, podrugljive) u Budvi, što je tada bila raširena pojava i u drugim krajevima gdje žive Hrvati. Književnici tog vremena izravno su pomagali kao sudionici nekih manifestacija, zbog čega se u Boki razvila posebna dramatizirana pokladna pjesma, po čemu ni Budva nije zaostajala a Kojović se pridružio tom vedrom duhu stihovima o vinu i smiješnim okolnostima i osobitostima svojih suvremenika i sugrađana.[4]
U Kotoru je za francuske vlasti osnovana framasonska loža "Loža sv. Ivana - prijatelja slobode". Premda je ovaj slobodnozidarski pokret počivao na liberalno-prosvjetiteljskim i antiklerikalnim idejama, vikar Kojović, bio je pristaša francuske revolucije i pripadao je ovoj loži, kao i svi utjecajniji Bokelji tog vremena. Sjedište im je bilo u palaći Beskuća u Kotoru, a članstvo je bilo iz Kotora, Budve i dr. [4]
Umro je u rodnoj Budvi 1845. godine. [1]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 (crnogorski) Budva.travel Znamenite ličnosti (pristupljeno 11. srpnja 2015.)
- ↑ Stara bokeljska književnost. Stari pisci hrvatski iz Kotora, Perasta, Dobrote, Prčanja i Budve / S. Prosperov Novak, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 Hrvatska enciklopedija Kojović, Antun (pristupljeno 11. srpnja 2015.)
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Dani Hvarskoga kazališta. Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, Vol.23 No.1 Travanj 1997. Vanda Babić: Kulturni život Boke kotorske uoči preporoda (pristupljeno 11. srpnja 2015.)
- ↑ (crnogorski) Montenegrina.net Vlado Đ. Duletić – Budvanska plemićka porodica Bubić (pristupljeno 11. veljače 2015.)