Trapistički samostan "Marija Zvijezda"

Dolazak trapista u Delibašino selo

Naseljenje trapista kod Banje Luke djelo je o. Franje (krsno ime mu je bilo Wendelin) Pfannera iz Bregenza. To je bio neobično aktivan i prodoran čovjek. Postavio je sebi zadatak: podići novi samostan trapista u austrijskim zemljama. Radi toga je prokrstario Ugarskom, Hrvatskom i Slavonijom, tražeći pogodno mjesto za novu naseobinu. Kada su bečko ministarstvo i hrvatski sabor odbili njegovu molbu, svrnuo je pogled na tursku Bosnu. Čuo je kako su franjevci na Petrićevcu kupili zemlju od Šibić-bega i da namjeravaju sagraditi samostan. Ovo saznanje bilo mu je dovoljno. Već u svibnju 1869. godine našao se kod konzularnog agenta Stanislava Dragančića. Kad je Dragančiću saopćio svoju namjeru, ovaj se složio, da bi se to moglo izvesti, jer po jednoj instrukciji Generalnog konzulata u Sarajevu iz 1868. godine »mogu austrijski podanici, po sporazumu bečke i carigradske vlade kupiti u Turskoj zemljište«. Dragančić je bio zabrinut zbog posebnosti trapističke odore i reakcije Turaka. Uz pomoć Dragančića o. Pfanner je imao priliku kupiti zemljište u Klašnicama, u blizini mosta na Vrbasu, na putu za Slatinu. Međutim, od toga ne bi ništa, jer su susjedi bili protiv toga da Turčin proda posjed nevjerniku. Na to mu Tomo Radulović, bogati srpski trgovac iz Banje Luke ponudi kompleks zemljišta s onu stranu Vrbasa, u Delibašinom Selu. Na posjedu od 100 jutara — za koje je Tomo imao tapiju — bilo je još dosta šume, za koju bi Pfanner također mogao dobiti tapiju, stanovali su kmetovi-zakupnici: Ilija Bilić, Nikola Bilić i Mijat Janjić. Za 1400 dukata Pfamner je kupio posjed u lipnju 1869. godine. Trapisti su došli u Delibašino selo 21. lipnja 1869. godine, kada su iz Zagreba stigla teško natovarena kola, s najpotrebnijim stvarima. Došli su: oo. Robert i Bernhard, te časna braća Jakob, Zaharija, Nachbauer i postulant Spraul. To je bio dan osnutka »Marije Zvijezde«.

Njihova prva naseobina nije bila ništa udobnija od betlehemske štalice. Bila je to obična krovinjara, koja je do tada služila kmetu Janjiću kao spremište za žito, za pečenje rakije, a zimi i kao obor. Dimenzije su joj bile 5 x 3m. Visina krova bila je 4,5 m, a dimenzije vrata samo 140 x 72 cm. U toj »kolijevci« počeo je novi život — u takvim kolibama obično počinju značajna ostvarenja. Službu Božju držali su na obližnjem groblju sv. Ive u šumi. Tu je, pod stoljetnim kvrgavim hrastom bila kapela sv. Ive, brvnara pokrivena šindrom, naslonjena na sam hrast. U takvom ugođaju betlehemskog smještaja nisu smjeli čekati zimski period. Odlučili su sagraditi kuću u ravnici pokraj Vrbasa. Gradnju je izveo tesar Grgo Strilić, rodom iz Dalmacije. Nacrt je dao sam o. Pfanner. Uz veliku žurbu i poteškoće, spomenuti graditelj je do 7. rujna sagradio 14 metara dugu i šest široku zgradu za 700 forinti. Čim su se braća uselila u privremeni samostan »Marija Zvijezda« (Mariastern), pristupili su izgradnji kovačnice, čiji je gornji dio uređen za stanovanje. Do Božića je izgrađena i gospodarska zgrada. U sklopu te zgrade bila je bolnica, gostinjska soba, žitnica i štala. Zgrada je pravljena rigl-tehnikom, a pokrivena šindrom. U međuvremenu o. Pfanner je, uz mnoge poteškoće obavio gruntovni prepis kupljene zemlje, a od Propagande dobio dozvolu da može osnovati novu naseobinu trapista u Bosni i Hercegovini, pa time je njegovo djelo i pravno utemeljeno.

Budući da se redovnička obitelj stalno povećavala i da je »privremeni samostan« u svakom pogledu bio privremeno rješenje, trapisti su shvatili, da su stvoreni svi uvjeti za gradnju zdanja, koje bi imalo monumentalno obilježje samostana. Početkom 1870. godine iskopani su temelji, a već u proljeće izidani su zidovi do visine čovjeka, kad se na gradilištu pojavio paša iz Banje Luke, zahtijevajući da se gradnja prekine. Netko mu je napunio uši pričama, da ti »đaurski derviši« grade austrijsku tvrđavu. Kada je na gradilište došao banjalučki mutesarif da izvidi stvar, nemajući predstavu o gradnji katoličkih samostana, pomislio je od već sagrađenih podruma, da se stvarno zida tvrđava. Nisu pomogla ni Dragančićeva uvjerenja, pa se gradnja morala obustaviti. Da riješi stvar, o. Pfanner 1870. godine odlazi u Carigrad. Tu mu u susret izlaze bos. franjevci, koji mu daju utočište u svojoj rezidenciji. Odatle se povezuje s austrijskim poslenikom Prokesch-Ostenom. Ovaj njegovu stvar proslijedi i povjerava svome prvom suradniku Le Bidardu. Nakon mnogo truda i uvjeravanja, o. Pfanner je dobio dozvolu, potvrđenu pečatom velikog vezira. U dozvoli je točno stajalo: »Ovim se dozvoljava Franji Wenndelinu da podigne kuću sa 60 soba«. Dne 9. rujna 1870. godine nastavljena je gradnja. Na Badnji-dan iste godine zajednica se uselila u novi samostan, koji još nije bio definitivno uređen za stanovanje. Voljeli su i to, nego se gušiti u dimu i tjesnoći privremenog samostana. Godine 1871. graditelji su dogotovili samostan: nabacili žbuku, izveli molerske radove, postavili podove, vrata i prozore, a odbacili sve improvizirano.

Kada je završio sa samostanom, o. Pfanner se poduzimao da dogradi gospodarske zgrade i prilaze samostanu. U jesen 1870. godine postavljeni su temeljni stupovi za planirani mlin, kojeg su skoro sagradili. Sami su pekli ciglu, sprovodili melioraciju i kultiviranje zemljišta, koje je bilo zaraslo u šipražje i rit. O. Pfanner je nabavio i malo zvono, s kojim su počeli oprezno zvoniti, da ne bi izazvali negodovanje Turaka. Kasnije je dobio još tri zvona, od kojih je jedno poklonio župi u Banjoj Luci, a drugo župi u Jajcu. Reakcija Turaka nije izostala. Naređeno mu je da poskida zvona, no o. Pfanner nije poslušao. Procesi radi zvonjenja su se odužili. Rješavali su se i na Porti. O. Pfanner, videći da se stvar samo odugovlači, nastavio je sa zvonjenjem.

Godine 1872. i 1873. izgrađena je i pod krov stavljena samostanska crkva. Opet je došao banjalučki mutesarif, čudio se i ljutio radi gradnje zgrade s visokim prozorima. Ipak, sve je ostalo na tome i nije bilo većih poteškoća sa strane turskih vlasti. Samostan je bio stvarno neovisan. Na kapitalu u Sept-Fonsu 14. rujna 1873. godine, o. Pfanner moli da se »Marija Zvijezda« inkorporira Redu. To je i učinjeno, pa je taj samostan pri Banjoj Luci dobio titulu priorata, a o. Pfanner postaje prvi prior. Samostan je podređen opatiji u Port-du Salutu u zap. Francuskoj. Tada je samostan imao 90 dunuma kultiviranog zemljišta, oko 1000 dunuma šume i šikare, veliki mlin, pilanu, ciglanu, vinograd, sušionicu šljiva, tkaonicu itd. Prihodi su mogli uzdržavati zajednicu, koja je 1878. godine imala 61 redovnika. Pored toga, posjed samostana se neprestano širio, ekonomska moć jačala, a broj članova se povećavao.

Sve se ovo događalo u vrijeme najveće nesigurnosti u Bosni i Hercegovini. Kada se se sve komešalo u Bosni, trapistička zajednica, predvođena nesalomljivom voljom o. Pf. annera stvarala je čuda. Njihovo pravilo »ara et lahora« (moli i radi) pokazalo se na djelu. U danima okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine nije bilo kakve štete na samostanskom posjedu, jer je bio zaklonjen Vrbasom od napada i razaranja. Ovaj posjed, sa šumom u pozadini, mnogima je bio pribježište. Tu su našli utočište i oo. franjevci, koji su morali napustiti rezidenciju na Petrićevcu. Kada su se prilike smirile i kada je uspostavljena nova vlast, mogli su se trapisti nesmetano dokazivati u neumornoj radinosti. Njihova crkva je brujala od molitve, a na posjedu se vidjelo šta sve može čovjek stvarati primjerenim radom.