Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Antidetonatori

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 502493 od 1. svibanj 2022. u 07:58 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (bnz)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Utjecaj antidetonatora na oktanski broj benzina

Antidetonatori (grč. άντί anti, protiv; lat. detonare, eksplodirati), spojevi koji se u malim količinama dodaju benzinu da bi mu povećali otpornost protiv samozapaljenja radne smjese, tj. smanjili mu oktanski broj.[1]

Svojstva

Prvi su se puta počeli ispitivati 1921., a u upotrebu su ušli dvije godine kasnije. Do danas su u svojstvu antidetonatora primjenjivani mnogi kemijski spojevi (ksilidin, monometilanilin, penta-karbonil-željeza i metil-ciklopentadienil-mangan-trikarbonil i dr.), ali se u upotrebi održalo samo tetra-etil-olovo — , a od 1960. tetra-metil-olovo — , i njihove smjese.

Tetra-etil-olovo i teva-metil-olovo su bezbojne, prozirne tekućine, koje mirišu kao trulo voće. Smrtonosno su otrovni, u organizam prodiru kroz kožu i pluća. Potpuno se otapaju u ugljikovodicima, lako su topljivi u mnogim organskim spojevima, a netopljivi u vodi. Dobivaju se djelovanjem etil-klorida ili metil-klorida na leguru olova i natrija, a iz dobivene smjese se tetra-etil-olovo (ili tetra-metil-olovo) izdvajaju destilacijom s vodenom parom.

Da bi se prilikom sagorijevanja benzina izbjeglo taloženje olova i olovnog oksida na zidove cilindara, klipove i svjećice, tetra-etil-olovu i tetra-metil-olovu se dodaju organohalogeni spojevi (di-brom-etan, di-klor-etan) radi pretvaranja olova u hlapljiviji halogenid olova. Time se dobiva etilova tekućina ili etil-fluid, kojoj se, kao mjera sigurnosti, dodaje crvena, žuta ili plava boja otopljena u nafti.

Upotreba i rukovanje

Izbor antidetonatora zavisi od načina proizvodnje i sastava benzina. Standardima je upotreba antidetonatora ograničena u Europi na 0,84 g Pb na litru benzina, a u Americi 1,1 g, prvenstveno zbog njegove otrovnosti. S porastom koncentracije antidetonatora smanjuje se rast oktanskog broja, pa se u suvremenim benzinima najčešće nalazi koncentracija oko 0,5 g. Jugoslovenska proizvodnja motornog benzina utrošila je u 1969. oko 1300 t raznih antidetonatora, a utrošak godišnje raste oko 20% (u 1970. oko 1700 antidetonatora).

Zbog velike otrovnosti, s antidetonatorima se rukuje po posebnim propisima. Radovi se vrše u zaštitnoj odjeći i obući, a transport i rukovanje etiliziranim benzinima podliježe propisima o lakozapaljivim tekučinama, dok se čišćenje rezervoara vrši po posebnim propisima radi zaštite od trovanja olovom. Pod normalnim uvjetima zalihe etiliziranih benzina mijenjaju se u razmacima od godinu dana.

Izvori

Literatura

  • ”Antidetonatori”, U: Vojna enciklopedija, sv. 1., Beograd: Izdanje redakcije Vojne enciklopedije, 1970., str. 168.
  • V. A. Kalichevsky, B. A. Stagner, Chenacal Refining of Petroleum, New York, 1942.
  • М. Обрлдшгков, Технология хефти, Москва, 1947.
  • C. L. Goodacre, Tetraethyl Lead as an Anti-knock, London, 1958.
  • R. O. Braendle, New Lead Antiknock Agents, Wilmington, 1961.
  • A. Prinzler, Einfuerung in die Technologie des Erdoels, Leipzig, 1961.
  • Л. В. Ивапола, М. И. Корнеев, В. Ю. Юзбаиив, Техиаготич ерера Сотки перт и газа, Москва, 1966.
  • A. K. Kobe, J. J. McKetta, Advances in Petroleum Chemistry and Refining, New York, 1958—1968.