Nielo je crna, emajlu slična masa, po sastavu se radi o smjesi sulfida srebra, bakra i olova, koju se koristi kao podsloj na gravirnoj kovini.
Naziv dolazi od nigellius - crnomanjasto.
Može ju se rabiti za ispunjavanje graviranih ili jetkanih udubljenja u kovini, ali i na plitko iskucanim ili cizeliranim predmetima.
Stari Egipćani se navode kao izvorni dekoratori s nielom. Umijeće se proširilo diljem Europe u srednjem vijeku. U svom traktatu o zlatarstvu spominje je i poznati maniristički kipar i zlatar Benvenuto Cellini. Rimski predmeti bili su nijelirani smjesom samo na bazi srebrnog sulfida (no ima i rimskih predmeta samo na bazi bakar sulfida), bakar se u smjesi sa srebrom javlja tek krajem 5. stoljeća, a olovo dolazi u smjesu tek u 11. stoljeću.[1] Danas se radi i na razvoju bezolovne smjese, na bazi kositra, jer je olovo štetno kako po zdravlje tako i za okoliš.[2]
Ovu smjesu negdje nazivaju i tula, prema gradu Tuli, južno od Moskve, u kojem je od 1705. bila poznata radionica za kovinoobradu, a koja se u 18. i 19. stoljeću proslavila po svojim s nielom ukrašenim izrađevinama od srebra i ostalih kovina.
Tehnika se i danas koristi na Tajlandu i u Ruskoj Federaciji, a u njoj su radili i neki suvremeni zlatari (primjerice amerikanac Phillip Fike, talijani Mario Pinton i Graziano Visintin).
Izvori
Dodatna literatura
- Erhardt Brepohl: Theory and Practice of Goldsmithing, Brynmorgen Press 2001.
- Oppi Untracht: Metalworking Techniques for Craftsmen, New York 1968.
- Oddy, W., Bimson, M., & La Niece, S. (1983). "The Composition of Niello Decoration on Gold, Silver and Bronze in the Antique and Mediaeval Periods". Studies in Conservation, 28(1), 29-35. doi:10.2307/1506104, JSTOR