Staronorveški jezik (ISO 639: non; staronordijski), povijesni zapadnoskandinavski jezik indoeuropske porodice, koji se između 8. stoljeća (ili ranije) i 14. stoljeća govorio na području zapadne Skandinavije i svugdje gdje su se naseljavali Vikinzi, na Islandu, Ferojskom otočju, Grenlandu i dijelovima Rusije, Francuske i drugdje.
Najraniji poznati natpisi u Skandinaviji datiraju iz 2. stoljeća a pisani su runama na kamenu ili na osobnim stvarima kao što su mačevi i slično. Većina staronorveške literature napisana je na Islandu, uključujući edde (pjesme o bogovima i mitskom porijeklu), skaldsku poeziju i priče poznate kao sage.
Iz staronordijskog su se između 800. i 1950. počeli razlikovati istočnonordijski iz kojeg su se razvili švedski i danski i zapadnonordijski iz kojeg su nastali norveški, ferojski (farski), islandski te nornski, izumrli jezik koji se govorio na otočju Shetland, Orkney i sjevernom dijelu Škotske[1].