Mehmed Šemsekadić

Mehmed Nurudin Vehbi Šemsekadić (Pljevlja, 1827. - Carigrad, 29. siječnja 1887.), muslimanski klerik, vojskovođa, junak kod Bošnjaka, nositelj naslova gazije. Kod muslimana na Sandžaku u predajama ga se pamti kao Šemsikadić, a u BiH kao Šemsekadić.

Životopis

Rođen 1827. u uglednoj ulemanskoj pljevaljskoj obitelji. Školovao se u rodnim Pljevljima (Taslidža, odatle i "Taslidžak"), pa u Sarajevu. U Sarajevu je završio medresu Đumišića (Drveniju). Školovao se potom u Carigradu na medresi Šehzade. Po završetku studija vratio se u rodno mjesto. Zaposlio se na mjestu vaiza u pljevaljskoj školi Ruždiji. Godine 1866. imenovan je za muftiju u Pljevljima. Doznavši da se sprema austro-ugarska okupacija, prišao pripremi muslimanskog oružanog otpora. Obilazio je kasabe po Sandžaku, pa sve do Kosova. U Sarajevu je organizirao sastanke svibnja 1878. godine po kućama muslimanskih prvaka. Glavnu riječ vodili su predstavnici rodoljubive uleme imam Begove džamije hadži Abdulah-efendija Kaukčija i šejh i muderis Gazi Husrev-begova hanikaha Muhamed-efendija Jamaković. Šemsekadić je radio na stvaranju antiokupacijskog otpora na Kosovu da bi u svoje redove privukao i albanske dobrovoljce. U austro-ugarskom zaposjedanju bio glavni organizator obrane muslimanskih položaja kod Tuzle. Proslavio se u bitci kod Tuzle srpnja — rujna 1878. te poslije kad je njegovih 6000 ustanika odbacilo austrijsku 20. diviziju generala Saparija (László Szapáry), koja je nastupala od Šamca preko Gračanice prema Zvorniku, na položaje oko Doboja. 13. kolovoza Šemsekadić je zauzeo Gračanicu. Pomoć mu je stigla iz Podrinja, 300 Srebreničana kojima je zapovijedao Avdaga Begtašević iz Sarajeva. Ratna sreća se okrenula, austrijska vojska zauzela je cestu Doboj — Sarajevo. Uvidjevši da im pristižu pojačanja, Šemsekadić je uzmakao prema Podrinju, preko Tuzle na Zvornik. Od Zvornika je uzmicao ka Srebrenici pa ka Višegradu u koji je stigao sa 600 boraca 27. rujna. Mnogi su mu se borci ondje oprostili od njega pa je svaki pošao k svom kraju.

U Višegradu se pripremio za bitku. Rasporedio je vojnik po gradu, a oko grada topništvo. Desetak je dana čekao kad će doći austro-ugarska vojska. Poručio je bratu Ibrahim-agi koji je s odredom dobrovoljaca iz Glasinca otišao ka Foči, neka mu pošalje vojske u Višegrad. Murat-beg Čengić i hadži Jusuf-efendija Čengić, višegradski prvaci, nagovorili su ga da odustane od obrane Višegrada. Poslušao ih je i sa svojih sedamsto boraca je preko Priboja zaputio se ka rodnim Pljevljima. Protiv Austro-Ugarske nastavio je djelovati na Sandžaku i Kosovu. Potom je bio izložen pritiscima. Sultan Abdulhamid II. ga je pozvao i oko proljeća 1879. godine Šemsekadić je odselio u Tursku. Proglašen je posebnim musafirom, a u znak uvažavanja dobio je veliki zemljoposjed Cekmedze ciflik na mramornomorskoj obali.

Poslije uspješna austro-ugarskog zaposjedanje i osobito poslije Hercegovačkog ustanka 1882. godine, formirala se i politička emigracija muslimana, prosrpski i još više proturski orijentirana. Središta tih emigrantskih skupina bila su u Carigradu i Beogradu. Nastojalil su utjecati na događaje u Bosni. Odrazilo se u vidu prvih srpskih opredijeljenih Muslimana. Među vodeće osobe carigradske emigracije bio je u početku i Šemsekadić. Skupina je organizirala prosvjede protiv aneksije BiH Austro-Ugarskoj. Šemsekadić je umro u Carigradu 29. siječnja 1887. i pokopan je u haremu Sultan Fatihove džamije. O njegovoj rodbini i potomstvu malo se zna, tek da je ostavio sina Nedžiba i kći Hafizu.