Zvonimir Bajsić

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 432229 od 18. ožujka 2022. u 07:44 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (bnz)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži

Zvonimir Bajsić (Zagreb, 19. listopada 1925. - Zagreb, 11. kolovoza 1987.) je hrvatski književnik, redatelj i prevoditelj.

Životopis

Studirao je estetiku kod Jana Mukařovskog, na Karlovom Univerzitetu u Pragu.

Rad na radiju

Od 1950. do umirovljenja bio je redatelj Radio Zagreba. Režirao je u kazalištima, na TV Zagreb i TV Ljubljana, te na više inozemnih radio-postaja. Autor je velikog broja radiodrama (neke tiskane u knjizi "Lice iza stakla i druge drame"), te niza scenarija za TV dramske serije, kazališnih komada, eseja i priča za djecu. Nagrađivan je u zemlji i na međunarodnim festivalima radiodrame (Prix Italia, Ondas, Prix Futura).

Najveći opus Zvonimira Bajsića, pripada radiju. Zvonimir Bajsić je iza sebe ostavio preko 250 radio-dramskih ostvarenja, te je najnagrađivaniji hrvatski radijski autor u zemlji i inozemstvu. U njegovoj radijskoj režiji premijerno se izvode dramski tekstovi Antuna Šoljana, Ivana Slamniga i drugih hrvatskih pisaca, kao i prva javna izvođenja Becketta i Ionesca na ovim prostorima. Za mnogobrojne radio-dramske režije, Zvonimir Bajsić je dobitnik nagrada na festivalima u zemlji i svijetu, pa je tako i posljednja režija, „Čovjek koji je spasio Nizozemsku“ (A.Šoljan), osvojila je 1985. godine „Prix Futuru“ u Berlinu. Njegovi vlastiti radio-dramski tekstovi, osim na Radio-Zagrebu, su izvedeni i prevedeni na preko 20 značajnih svjetskih radijskih postaja, na kojima je često i sam gostovao kao režiser.

Ono po čemu će Zvonimir Bajsić zauvijek ostati upamćen jest njegov osebujni opus dokumentarne radio-drame, tj. feature-a. U tom djelu opusa, Bajsić se udaljava od autorskog dramskog teksta, te ga piše dokumentarnim zvukom. Bajsić je 1968. autor prvog feature-a u nas, tada još eksperimentalne dokumentarno-dramske radijske forme, pod simboličkim nazivom „Zbogom“. Svaki sljedeći feature («Ad Libitum», «Imam bebu koja govori», «Maratonac» i dr.), odvodio ga je u daljna istraživanja dramaturgije zvuka. Osim desetaka domaćih nagrada, svojim radom impresionirao je svijet, postao rodonačelnikom specifične „zagrebačke škole feature-a“, te je na festivalima kao što su „Prix Italia“, „Ondas“, te „Prix Futura“ u više navrata nagrađivan glavnim nagradama. Bajsićevi feature-i, adaptirani i emitirani na nekoliko svjetskih jezika, te uvršteni u „Antologiju 30 godina svjetskog feature-a“ European Broadcasting Uniona, postali su dio „obavezne literature“. „Praško proljeće 1984.“ (u suradnji s tonmajstorom M.Jurjevićem) , posljednji je i najimpresivniji feature, Zvonimira Bajsića, u kojem kroz prividnu kroniku istoimenog glazbenog festivala u Pragu, govori o kulturi kao mogućnosti otpora. Unatoč ogromnom inozemnom uspjehu, iza „Praškog proljeća 1984.“, Bajsićeve svojevrsne radijske i ljudske oporuke, nažalost ostaje gorki trag. Autor nije doživio premijeru „Praškog proljeća 1984“ na svom Radio-Zagrebu, nego je prvi puta izvedena na tadašnjem Omladinskom radiju, današnjoj Stojedinici, i to tek posthumno.

Rad na TV

Danas, jedan od velikih studija HTV-a, nosi ime Zvonimira Bajsića. Bajsić je bio član redateljsko scenarističke ekipe koja je dokumentarno-igranim filmom „Ovdje Radio Zagreb“ (15. svibnja 1956.) označila početak hrvatske televizije i televizije u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji. Režirao je i nekoliko televizijskih filmova i serija, od kojih je veliku popularnost stekla „Sumorna jesen“ (1970.), prema njegovoj adaptaciji teksta Ivana Šibla, u glavnim ulogama su nastupili Zvonimir Črnko i Sven Lasta.

Za režiju „Sumorne jeseni“ i tv filma „Sumrak“ (po Babelju), Bajsić je dobio dvije Nagrade grada Zagreba. Režirao je i u kazalištima (Samuel Beckett: „Posljednja Krappova vrpca”, „Ugarci“, Fjodor Dostojevski „Demoni”, Ivo Vojnović „Maškarate ispod kuplja“ i dr.), a u više navrata na scenu su postavljeni i njegovi dramski tekstovi („Gle, kako dan lijepo počinje“, „Prijatelji“ „Varalice“ i dr.) .

Književni rad

Prevodio je pjesme J.Prèverta, J.Wolkera, J.Ortena i S.K. Neumanna, te zajedno sa Zvonimirom Golobom, poeziju dalekih naroda („Amuleti“ 1951.). Za djecu je pisao pod pseudonimom Krešo Kolman.

Djela

Izdvajamo najznačajnije Bajsićeve radio-dramske tekstove:

  • „Laka noć Leno“ (1954.)
  • „Mekana proljetna zemlja“ (1959.)
  • „Varalice“ (1959.)
  • „Čuvajte se subote“(1962.)
  • „Lice iza stakla“ (1963.)
  • „Prijatelji“ (1966.)
  • „Gle, kako dan lijepo počinje“ (1974.)
  • „Gospodo, čovječanstvo je umorno“ (1978.)
  • „Ne“ (1980.)
  • „Slike iz života jednog radio-dramaturga“ (posljednja radio-drama)

Ostalo