Istraživački eksperimenti in vivo (lat. = unutar živog), su oni u kojima se efekti različitih bioloških entiteta testiraju na cijelim živim organizmima, obično na životinjama, uključujući i ljude i biljke. To se razlikuje od parcijalne biopsije ili promatranja mrtvih organizama ili proučavanja in vitro ("u staklu"), odnosno, u laboratorijskim uvjetima, uz uporabu epruveta, Petri posuda itd.
Primjena
Primjeri istraživanja in vivo uključuju:
- patogenezu bolesti u odnosu efekte bakterijske infekcije sa efektima pročišćenih bakterijskih toksina;
- razvoj antibiotika, antivirusnih lijekova i novih lijekova općenito;
- nove operativne zahvate i sl.
Shodno tome testiranja na životinjama i klinička ispitivanja su glavni elementi in vivo istraživanja. In vivo testiranje se češće koristi od in vitro, jer je bolje prilagođeno za promatranje ukupnih efekata odgovarajućih eksperimenta.[1][2][3][4][5][6]
Engleski mikrobiolog Harry Smith i njegove kolege su, sredinom 1950-ih, pokazali važnost studija in vivo. Otkrili su da su sterilni filtrati seruma iz životinja zaraženih Bacillus anthracis bili vrlo opasni za druge životinje, a sa ekstraktima kulture tečnosti iz istog organizma nastale in vitro to nije bilo. Ovo otkriće antraksnog otrova korištenjem in vivo eksperimenata imalo je veliki utjecaj na istraživanja patogeneze zaraznih bolesti. Maksima in vivo veritas ("u živom je istina")[7] se koristi za opisivanje ove vrste testiranja i je vezana za poznata latinsku poslovicu In vino veritas ("u vinu je istina").
Odnos In vivo - Ex vivo
U mikrobiologiji in vivo se češće koristi kada je eksperimentiranje urađeno u živim izoliranim stanicama, nego u čitavom organizmu. (Na primjer, u kulturama stanica izvedenih iz biopsije.) U ovoj situaciji, konkretniji je termin ex vivo. Kada se stanice proučavaju izvan cjjeline organizma, kao i drugi pojedinačni, testirani ili analizirani, dijelovi, to je poznato kao in vitro.
Primjena
Prema Christopheru Lipinskom i Andrewu Hopkinsu u Pravilu pet Lipinskog, koji se pitaju je li je cilj otkriti lijek ili steći znanja o biološkim sustavima, prirodi i svojstvima kemijskih tvari, ne mogu se promatratii neovisno od sustava u kojem se testiraju. Komponente koje se vezuju za izolirane rekombinantne proteine su jedna stvar; kemijski alat koji može remetiti staničnu funkciju još jedna, a farmakološki agensi koje mogu tolerirati živi organizmi i remećenje njihovog sustava su još jedna. Kada bi bilo jednostavno utvrditi, svojstva potrebna da se razvije supstanca koja djeluje in vitro da bude aktivna i in vivo, otkriće lijeka bi bilo pouzdano i dopušteno za proizvodnju.[8]
Izvori
- ↑ Iverson C. et al. (eds) (2007): AMA Manual of style. Oxford University Press, Oxford, Oxfordshire, ISBN 978-0-19-517633-9.
- ↑ American Psychological Association (2010): The publication manual of the American Psychological Association (APA), Washington, DC, ISBN 978-1-4338-0562-2.
- ↑ Ibrulj S., Haverić S., Haverić A. (2008): Citogenetičke metode – Primjena u medicini . Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo,ISBN 978-9958-9344-5-2.
- ↑ Kapur Pojskić L., Ed. (2014): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, 2. izdanje. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 978-9958-9344-8-3.
- ↑ Hadžiselimović R., Pojskić N. (2005): Uvod u humanu imunogenetiku. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-3-4.
- ↑ Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Ed. (2005): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-1-8.
- ↑ Life Science Technologies, Cell Signaling: In Vivo Veritas, Science Magazine, 2007
- ↑ Lipinski C., Hopkins A . (2004): Navigating chemical space for biology and medicine. Nature, 432 (7019): 855–861.