IUPAC nomenklatura anorganske kemije

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 422291 od 8. ožujka 2022. u 03:37 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (brisanje nepotrebnog teksta)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži

IUPAC nomenklatura anorganske kemije je sistematski postupak nadjevanja naziva anorganskim kemijskim spojevima, po preporuci Međunarodne unije za čistu i primijenjenu kemiju (IUPAC). Postupak je objavljen u knjizi naziva Nomenklatura Anorganske kemije (koja se neformalno zove Crvena knjiga).[1] Idealno, svaki bi anorganski spoj trebao imati ime iz kojeg se može zaključiti njegova kemijska formula. Također postoji i IUPAC nomenklatura organske kemije.

Sustav

Imena "kofein" i "3,7-dihidro-1,3,7-trimetil-1H-purin-2,6-dion" označavaju istu kemikaliju. Sustavno ime kodira strukturu i sastav molekule kofeina u nekim detaljima, i daje jasnu referencu na taj spoj, dok naziv "kofein" samo imenuje spoj. Ove prednosti čine sustavno nazivlje daleko boljim izborom od običnog naziva ukoliko je potrebna jasnoća i preciznost. Međutim, zbog kratkoće, čak i profesionalni kemičari će koristiti nesistematska imena gotovo uvijek, jer je kofein dobro poznat kemijski element s jedinstvenom strukturom. Slično, H2O se najčešće naziva samo voda, iako joj je kemijsko ime divodikov monoksid.

  1. Jednoatomni anioni imaju sufiks -id: na primjer, H− je hidrid.
  2. Spojevi s pozitivnim ionom (kationom): naziv spoja je samo ime kationa (obično isto kao i ime elementa), a zatim aniona. Na primjer, kuhinjska sol (NaCl) je natrijev klorid, a CaF2 je kalcijev fluorid.
  3. Kationima s više od jednog pozitivnog naboja pozitivan naboj je označeni rimskim brojevima u zagradama. Na primjer, Cu+ je bakar(I), Cu2+ je bakar(II).
  4. Oksianioni (višeatomni anioni koji sadrže kisik) imenuju se s -it ili -at, ovisno o količini kisika. Npr: NO2- je nitrit, dok je NO3- nitrat. Ako je moguće dobiti četiri oksaniona, koriste se prefiksi hipo- i per-. Npr. ClO- je hipoklorit, dok je ClO4- perklorat. 
  5. Prefiks bi- je zastarjeli način ukazivanja na prisutnost jednog vodikovog iona (natrijev bikarbonat - NaHCO3). Moderan postupak posebno imenuje vodikove atome. Dakle, NaHCO3 će se izgovoriti natrijev hidrogenkarbonat.

Pozitivno nabijeni ioni nazivaju se kationi, a negativno nabijeni ioni nazivaju se anioni. Ime kationa je uvijek na prvom mjestu. Ioni mogu biti metalni ili višeatomni ioni. Uz naziv metala ili pozitivnog višeatomnog iona slijedi ime aniona ili negativnog višeatomnog iona. Pozitivan ion zadržava ime elementa, dok dok se sufiks jednog nemetalnog aniona mijenja u -id.

Primjer: natrijev klorid, kalijev oksid, ili kalcijev karbonat.

Ukoliko metal ima više mogućih ionskih naboja ili oksidacijskih brojeva, ime mu postaje dvosmisleno. U tim slučajevima oksidacijski broj (isti naboju) metalnog iona piše se rimskim brojem u zagradi odmah poslije naziva metalnog iona. Na primjer, uranov(VI) fluorid u navedenom spoju ima oksidacijski broj 6. Drugi primjer su željezni oksidi. FeO  je željezni(II) oksid, dok je Fe2O3 željezni(III) oksid.

Zastarijeli sustav koristio je prefikse i sufikse za označavanje oksidacijskog broja, po sljedećoj shemi:

Oksidacijski broj Kationi i kiseline Anioni
Nizak hipo- -asta hipo- -it
-asta -it
-na -at
per- -na per- -at
Visok hiper- -na hiper- -at

Dakle, četiri oksokiseline klora nazivaju se hipoklorasta kiselina (HClO), klorasta kiselina (HOClO), klorna kiselina (HOClO2) i perklorna (HOClO3),  a odgovarajuće konjugirane baze su im hipokloritni, kloritni, kloratni, i perkloratni ioni. Ovaj sustav je djelomično izašao iz upotrebe, ali je sačuvan u pučkim imenima mnogih kemijskih spojeva: u modernoj literaturi zadržala se uporaba termina "željezni klorid" (umjesto "željezo(III) klorid"), ali i imena kao što su "kalijev permanganat" (umjesto "kalijev(VII) manganat") i "sumporna kiselina" obiluju.

Tradicionalno imenovanje

Imenovanje jednostavnih ionskih spojeva

Ionski spoj dobiva naziv kationa, kojeg slijedi naziv aniona. (Natrijev klorid)

Za katione sa više mogućih naboja, naboj se piše rimskim brojevima u zagrade neposredno iza naziva elementa. Na primjer, Cu(NO3)2 je bakar(II) nitrat, jer naboj dva nitratna iona (NOne−
3) iznosi 2 x -1 = -2, a s obzirom da ukupan naboj ionskog spoja mora biti jednaka nuli, Cu ion ima naboj 2+. Taj se spoj zbog toga zove bakar(II) nitrat. U slučaju kationa s oksidacijskim brojem +4, jedini prihvatljiv oblik rimskog broja je IV, a ne IIII.

Rimske brojke zapravo pokazuju oksidacijske brojeve, ali u jednostavnim ionskim spojevima brojevi će biti jednaki kao ionski naboj metala.

Popis najčešćih iona

Jednoatomni anioni:
Cl− klorid
S2- sulfid
P3-  fosfid
Višeatomni ioni:
NH4+  amonij
H3O+ hidronij
NO3- nitrat
NO2- nitrit
ClO- hipoklorit
ClO2- klorit
ClO3- klorat
ClO4- perklorat
SO32- sulfit
SO42- sulfat
HSO3- hidrogensulfit (ili bisulfit)
HCO3- hidrogenkarbonat (ili bikarbonat)
CO32- karbonat
PO43- fosfat
HPO42- hidrogenfosfat
H2PO4- dihidrogenfosfat
CrO42- kromat
Cr2O72- dikromat
BO33- borat
AsO43- arsenat
C2O42- oksalat
CN− cijanid
SCN− tiocijanat
MnO4- permanganat

Imenovanje hidrata

Hidrati su ionski spojevi koji upijaju vodu. Nazvani su prema ionskom spoju nakon čega slijedi brojčani interfiks pa sufiks -hidrat. Brojčani prefiksi su navedeni ispod:

  1. mono-
  2. di-
  3. tri-
  4. tetra-
  5. penta-
  6. heksa-
  7. hepta-
  8. okta-
  9. nona-
  10. deka-

Na primjer, CuSO4·5Н2O je bakar(II) sulfat pentahidrat".

Imenovanje molekularnih spojeva

Anorganski molekularni spojevi imenuju se uz pomoć previksa (vidi popis iznad) prije svakog elementa. Elektronegativniji element se piše zadnji sa sufiksom -id. Npr. H2O (voda) može postati divodikov monoksid. Organske molekule ne prate isto pravilo, te se ondje ne koristi prefiks mono- s prvim elementom; npr. SO2 is sumporov dioksid, a ne "monosumporov dioksid". Ponekad se prefiksi skraćuju ako se završni samoglasnik prefiksa "sukobljava" s početnim samoglasnikom spoja. To čini ime jednostavnijim za izgovor; npr. CO is "ugljikov monoksid" (umjesto "monooksid").

Uobičajene iznimke

Postoji dosta iznimaka i posebnih slučajeva koji krše gornja pravila. Ponekad se prefiks početnog atoma ne piše: S2O7 je sumporov heptoksid, ali bi se trebao zvati disumporov heptoksid. S2O3 je sumporov seskvioksid (seskvi- znači 1 1⁄2).

Glavni fosforov oksid je fosforov pentoksid (P2O5).Trebao bi se zvati difosforov pentoksid, ali svi znaju da su potrebna dva fosforova atoma kako bi se izjednačili oksidacijski brojevi. Također, ljudi su stoljećima znali da je prava molekula tog spoja  P4O10, a ne P2O5, a ipak se spoj ne zove ni tetrafosforov dekaoksid.

Tijekom pisanja formula, amonijak je NH3 iako je dušik elektronegativniji pa bi trebao biti na zadnjem mjestu. Isto tako, metan je CH4 iako je ugljik elektronegativniji od vodika.

Nomenklatura anorganske kemije

Nomenklatura anorganske kemije, koju kemičari zovu Crvena knjiga, je kolekcija prijedloga IUPAC-ove nomenklature, koju objavljuje IUPAC u nepravilnim vremeskim razmacima. Zadnje potpuno izdanje objavljeno je 2005,[2] u papirnatom i elektroničkom izdanju.

Published editions
Godina izdanja Naslov Izdavač ISBN
2005 Preporuke 2005 (Crvena knjiga) RSC Publishing ISBN 0-85404-438-8
2001 Preporuke 2000 (Crvena knjiga II)

(dodatak)

RSC Publishing ISBN 0-85404-487-6
1990 Preporuke 1990 (Crvena knjiga I) Blackwell ISBN 0-632-02494-1
1971 Konačna pravila 1970  [1] Butterworth ISBN 0-408-70168-4
1959 1957 Pravila Butterworth
1940/1941 1940 Pravila Znanstveni časopisi

Izvori

  1. ↑ Nomenclature of Inorganic Chemistry IUPAC Recommendations 2005 - Full text (PDF)
    2004 version with separate chapters as pdf: IUPAC Provisional Recommendations for the Nomenclature of Inorganic Chemistry (2004) (Arhivirano 27. listopada 2006.)
  2. ↑ International Union of Pure and Applied Chemistry (2005).
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=IUPAC_nomenklatura_anorganske_kemije&oldid=422291"