Toggle menu
310,1 tis.
36
18
525,5 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Enterovirusi

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 41775 od 20. kolovoz 2021. u 12:08 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Enterovirusi
Sistematika
Carstvo: Virusi
Red: nisu klasificirani
Porodica: Picornaviridae
Rod: Enterovirusi

Rod Enterovirusi čine 67 tipova humanih enterovirusa i najmanje 34 tipa enterovirusa izoliranih u drugih vrsta sisavaca. Pripadaju obitelji Picornavirida, jednoj od najvećih i najvažnijih obitelji u humanoj medicinskoj virologiji. To su mali virusi bez vanjske lipidne ovojnice koji u središnjem dijelu virusne čestice sadrže jednolančani pozitivni lanac RNK.

Ime tih virusa dolazi od grčke riječi-enteron, što znači crijevo i proizlazi iz virusne sposobnosti umnožavanja u stanicama tankoga crijeva napadnutoga organizma.

Enterovirusi su postojani u kiseloj sredini, što im omogućuje prolazak kroz želučani sadržaj. Termolabilni su, pa ih zagrijavanje pri 50°C brzo razara. Ultraljubičaste zrake i sušenje također ih brzo inaktiviraju. Danima mogu ostati infektivni pri sobnoj temperaturi, a u hladnjaku (4°C) i tjednima.


Primarno umnažanje enterovirusa zbiva se u probavnom sustavu, ali mogu se umnažati i u drugim tkivima (npr. živci, mišići itd.)

Podjela

Na temelju bioloških osobina podjeljeni su u vrste:

  1. poliovirus tip 1.i 2.
  2. coxsackie virusi A
  3. coxsackie virusi B
  4. echovirusi
  5. enterovirusi tip 68, 69, 70 i 71

Patogeneza i imunost

Ulazno mjesto većine enterovirusa jest gornji dio probavno-dišnog sustava. Virus inficira mukozno tkivo ždrijela i/ili crijeva. Početno i neprekinuto umnožavanje najvjerojatnije se zbiva u limfnom, ždrijelnom i crijevnom tkivu.

Nakon toga virus ulazi u krvotok (viremija) i širi se do stanica retikuloendotelnog sustava i specifičnih siljnih organa (moždane ovojnice, kralježnična moždina, miokard, koža). Umnažanje virusa u ždrijelu i viremija (prisutnost virusa u krvi) zbiva se tijekom inkubacije. Prema tome, enterovirusi se mogu otkriti u ždrijelu već u prvom tjednu bolesti, a poslje samo iz bolesnikove stolice.

Poliovirus je izrazito neurotropni virus. Njegov je ciljni organ središnji živčani sustav, osobito neki centri u mozgu, mali mozak, zatim stanice prednjih rogova kralježnične moždine i gangliji stražnjih korijena. Poliovirus se najprije umnaža u stanicama ždrijela i crijeva. Potom, viremijom dospjeva u središnji živčani sustav. Infekcija poliovirusom može imati kao posljedicu trajno oštećenje ili privremeni gubitak funkcije. Virusna infekcija se može proširiti i na miokard. Cirkulirajuća specifična protutjela mogu ograničiti širenje virusa od mjesta primarnog umnažanja do ciljnog organa. Coxsackie i echovirusi imaj drugačiji i širi tropizam ( sklonost mikroorganizma prema nekom tkivu) od virusa poliomijelitisa. Ti virusi mogu se dokazati u likvoru, mokraći, na mjestima promijenjene kože, u sadržaju nastalih vezikula, strugotinama konjuktive, perikardialnoj tekućini i u mišićima. Infekcija probavnog sustava potiče stvaranje lokalnog imunosnog odgovora. sekretorna IgA protutjela mogu se otkriti unutar 2 do 4 tjedna od početka infekcije. Ta protutjela spječavaju ili ograničavaju izlučivanje poliovirusa u probavni sustav. Poticanje lokalne imunosti u crijevima smatra se glavnom prednočću cijepljenja protiv poliomijelitisa (oralno) živim i atenuiranim od inaktivnog (parenteralnog) cjepiva.

Epidemiologija

Izvor zaraze humanim enterovirusima isključivo je čovjek koji izlučuje viruse. Virusi se prenose fekalno-oralnim, ali i dišnim putem. Enterovirusi su postojani u tekućem mediju, pa je tako moguće njihovo preživljavanje u tjelesnim tekućinama, vodi i otpadnim vodama. Smatra se da i muha može biti vektor mehaničkog prijenosa virusa. U umjerenom klimatskom pojasu enterovirusne su infekcije najčešće u ljetnim mjesecima. Infekcije su češće prisutne u ljudi nižega socio-ekonomskog statusa i loših higijenskih navika. Iznimka je svakako poliomielitis jer do uvođenja cijepljenja paralitički je poliomielitis bio "bolest napretka" odnosno bio je učestaliji u razvijenom svijetu.

Većina enterovirusnih infekcija klinički je neprimjetna ili prolazi kao blaga febrilna bolest. Klinički vidljive enterovirusne infekcije najčešće su u djece. Mala djeca najčešće prenose enteroviruse. Enterovirusne infekcije češće su u muškog nego u ženskog spola.

Enterovirusi uzrokuju poliomijelitis, serozne meningoencefalitise, infekcije u trudnoći, perinatalne i neonatalne enterovirusne infekcije, karditise, herpangine, enterovirusne egzanteme, akutne hemoragijeske konjuktivitise i bolesti dišnog sustava.

Laboratorijska dijagnostika

Enterovirusi se najčešće izoliraju iz stolice, obriska rektuma, obriska i ispirka ždrijela, krvi , likvora, vezikularne tekućine, tkiva i obriska konjuktiva. za otkrivanje specifičnih protutjela primjenjuju se serološki testovi: test neutralizacije, reakcije vezanja komplemenata (RVK) i inhibicija hemaglutinacije.

Liječenje, prevencija i kontrola

Liječenje je simptomatsko. Najunčikovitija zaštita od jednog oblika enterovirusnih infekcija jest aktivna imunizacija protiv poliomijelitisa. Higijenske su mjere osnova sprječavanja širenja enterovirusnih infekcija.