HIE:Vjerodostojni izvori

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 411489 od 2. ožujka 2022. u 10:06 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži

Članci na ovoj enciklopediji trebaju se temeljiti na vjerodostojnim objavljenim izvorima, vodeći računa da su pritom pokrivena sva većinska i značajna manjinska gledišta koja se u izvorima pojavljuju (vidi HIE:NPG). Ako se o temi o kojoj želimo pisati ne mogu naći vjerodostojni izvori, HIE ne bi trebala imati članak o toj temi.

Ova smjernica bavi se vjerodostojnošću raznih vrsta izvora. HIE pravilo o navođenju izvora je HIE:Provjerljivost; ono nalaže linijsko pripisivanje tj. umetanje navoda (citata ili referencija) odmah nakon rečenice ili odlomka za bilo koji sadržaj koji je osporen ili će vjerojatno biti osporen, kao i za svako citiranje tuđih izjava. Pravilo provjerljivosti strogo se i bez iznimke primjenjuje za sav sadržaj u glavnom imenskom prostoru: na članke, popise i poglavlja u člancima, a pogotovo pri pisanju životopisa živućih osoba gdje se kaže:

"Sporan sadržaj o živim osobama (ili u nekim slučajevima o nedavno preminulim osobama) koji ne navodi izvore ili su navedeni izvori nevjerodostojni – bilo da je sadržaj negativan, pozitivan, neutralan u odnosu na osobu, pa čak i samo sumnjiv – treba biti odmah uklonjen, bez bilo kakve odgode i rasprave."

U slučaju proturječja između ovog vodiča i naših pravila koja se tiču korištenja i pripisivanja izvora pravila imaju prioritet i suradnici trebaju nastojati (pa i zahtijevati) da se nesuglasje razriješi. Druga bitna pravila koja se odnose na korištenje izvora su HIE:Bez vlastitog istraživanja i HIE:Životopisi živih osoba.

Sažetak

Članci bi trebali biti zasnovani na vjerodostojnim, neovisnim, objavljenim izvorima koji imaju dobru reputaciju što se tiče točnosti i prakse provjeravanja istinitosti sadržaja koji objavljuju provjeritelji istinitosti. Ovo znači da na HIE objavljujemo samo mišljenja pouzdanih i vjerodostojnih autora, a ne mišljenja suradnika koji su pročitali i sami reinterpretirali sadržaj primarnog izvora. Sljedeći primjeri pokrivaju samo neke od mogućih tipova izvora i problema s vjerodostojnošću takvih izvora, bez namjere da prikaz bude sveobuhvatan. Ispravno korištenje izvora uvijek ovisi o kontekstu, a zdrav razum i dobra procjena uređivača su nezamjenjiv dio procesa.

Definicija izvora

Riječ "izvor", kad se radi o citiranju izvora na ovoj enciklopediji, ima tri različita značenja:

  • Cjelokupno djelo, samo po sebi (članak, knjiga)
  • Autor djela (pisac, novinar)
  • Izdavač djela (novinska kuća, izdavač knjiga)

Bilo koje od tri značenja može utjecati na vjerodostojnost. Vjerodostojni izvori mogu biti ili (1) objavljeni sadržaji čiji je postupak objave pouzdan ili (2) autori koji se smatraju autoritetima u odnosu na subjekt, ili oboje. Navedene osobine sadržaja moraju se moći obrazložiti drugim osobama koje vjerodostojnost dovode u pitanje.

Definicija objavljenosti

Riječ "objavljen" najčešće se povezuje s tekstualnim sadržajem dostupnim ili u tradicionalnom tiskanom formatu ili na Internetu. Čak i zvukovni, slikovni, filmski i multimedijalni sadržaji koji su zapisani ili snimljeni pa onda emitirani, distribuirani ili arhivirani posredstvom respektabilnog izdavača mogu udovoljiti potrebnim kriterijima da bi ih mogli smatrati vjerodostojnim izvorima. Baš kao i u slučaju tesktualnog sadržaja, multimedija mora biti rad vjerodostojnog izvora i pripisana sukladno pravilima. Dodatno, kod korištenja multimedijalnih izvora potrebno je osigurati arhiviranu kopiju multimedijskog sadržaja. Posebno je pogodno, ali nipošto obavezno, da multimedijalni sadržaj bude dostupan na Internetu.

Kontekst je bitan

Vjerodostojnost izvora ovisi i o kontekstu. Svaki izvor mora biti pažljivo odvagnut kako bi procijenili je li vjerodostojan u kontekstu sadržaja/rečenice/izjave koju postavljamo na članak na HIE te da je primjeren izvor za taj sadržaj. U pravilu, što je više ljudi uključeno u provjeru činjenica, analiziranje pravnih učinaka te pomno pregledavanje napisanog sadržaja, to je objavljeni sadržaj vjerodostojniji. Usputne informacije koje nisu vezane za zadanu temu sadržaja, a koje možemo naći kod izvora koje inače smatramo vjerodostojnima, ne moraju biti vjerodostojne. Suradnici bi trebali, kad je god to moguće, citirati izvore koji su usredotočeni na temu članka. Izvori bi trebali direktno podržavati sadržaj onako kako je prezentiran u članku na HIE.

Starost je bitna

Posebno u znanstvenom i akademskom djelokrugu stariji izvori mogu biti netočni zbog novih informacija koje su postale dostupne, novih teorija koje su predložene ili je naprosto došlo do promjene korištenog rječnika. Na temama kao što su politika ili moda, zakoni ili modni trendovi mogu prethodno iznesene točne zaključke pretvoriti u zastarjele i netočne. Svakako provjerite jesu li stari izvori nadomješteni novima, posebno ako je izvjesno da je u zadnjih nekoliko godina došlo do novih otkrića ili pomaka u polju o kojem pišemo. U slučaju medicine treba posebno voditi računa o tome da su noviji izvori općenito bolje prihvaćeni od starih.

Ponekad su izvori isuviše novi da bi ih koristili, kao što je slučaj s prijelomnim vijestima (kada kasniji izvještaji obično budu točniji) ili s primarnim izvorima koji tvrde da su pobili dugovječni konsenzus o nekoj temi ili objavli novo otkriće. U ovom slučaju je možda bolje pričekati rezultate studija koje pokušavaju replicirati otkriće ili potvrditi ispravnost korištene metodologije.

Što se tiče povijesnih događaja, stariji izvještaji (kronološki bliže samom događaju, ali ne toliko blizu da bi bili skloni greškama koje nalazimo u prijelomnim vijestima) obično imaju najviše detalja i najmanju vjerojatnost grešaka do kojih dolazi uslijed uzastopnog kopiranja i sažimanja. Međutim, noviji sekundarni i tercijarni izvori možda su već odradili posao prikupljanja višestrukih primarnih izvora i otklanjanja proturječnosti u istima uz primjenu modernih spoznaja koje nisu bile na raspolaganju starim izvorima, sve s ciljem da iznesena informacija bude točnija i lišena predrasuda (objektivnija). Originalnom izvoru tako nešto možda i nije bilo moguće postići u uvjetima kada su događaji koje se opisuje još bili aktivni i snažno doživljeni.

Izvori svake starosti mogu biti zahvaćeni recentizmom, kad je članak ima napuhan ili neuravnotežen fokus na nedavne događaje, što se mora balansirati pažljivim uređivanjem.

Neki tipovi izvora

Puno članaka na HIE oslanja se na sadržaje koje donosi znanost. Kada su dostupni, znanstveni radovi i članci koji su prošli proces recenzije, znanstvene monografije i udžbenici su obično najbolji i najvjerodostojniji izvori. Ipak, neki znanstveni sadržaji mogu biti zastarjeli, osporavani u alternativnim teorijama ili pak kontroverzni unutar relevatnog polja proučavanja. Pokušajte citirati trenutni znanstveni konsenzus kad god je dostupan, što je praksa koja često nedostataje u člancima. Pouzdani, neakademski izvori također mogu biti korišteni u člancima o znanstvenim temama, posebno sadržaji koji su djelo popularnih nekontroverznih izvora visoke kvalitete. Odluka o tome koji je izvor prikladan ovisi o kontekstu. Sadržaj bi trebalo potkrijepiti linijskim pripisivanjem nakon rečenice ili odlomka svuda gdje se izvori ne slažu.

Znanstveni izvori

  • Članci bi se trebali pozivati na sekundarne izvore gdje god je to moguće. Na primjer, znanstveni rad koji je recenzija postojećeg rada, članak s recenzijom, monografija ili udžbenik koji referencira određeni znanstveni rad su često bolji izvori od primarnog izvora – originalnog znanstvenog rada. Kada se oslanjamo na primarne izvore preporučuje se izniman oprez.
  • Materijali kao što su članci, knjige, monografije ili znanstveni radovi koji su već prošli provjeru znanstvene zajednice smatraju se pouzdanima u slučajevima kad su sadržaj objavili respektabilni izvori, to jest oni koji materijal prije objave podvrgavaju procesu recenzije relevantnih stručnjaka ili se radi o vjerodostojnom akademskom izdavaču.
  • Diplomski radovi, disertacije ili doktorati koji su napisani u svhu dodjele akademskih titula i koji su javno dostupni mogu se koristiti, ali treba biti oprezan jer su takvi radovi često, barem djelomično, primarni izvori. Neki od njih su prošli proces akademske recenzije koja nije uvijek ujednačena, a neki uopće nisu. Ako je moguće, koristite samo one diplomske ili doktorske radove ili disertacije koji su citirani u stručnoj literaturi, pod nadzorom priznatih stručnjaka u polju ili za koje postoje recenzije u neovisnim izvorima. Disertacije koje su u procesu pisanja još nisu neovisno provjerene i u pravilu nisu vjerodostojan izvor. Poneki diplomski rad bude kasnije objavljen u formatu znanstvenih monografija ili recenziranih članaka i kad je god moguće treba koristiti takve materijale kao izvor umjesto originalnog rada. Magistarske disertacije i diplomski radovi se smatraju vjerodostojnima samo ako se može pokazati da su imali značajan znanstveni odjek i utjecaj.
  • Svatko bi trebao moći jednostavno potvrditi da je znanstvena zajednica raspravila izvor tako da provjeri broj i vrstu citata na originalni izvor koristeći indekse i liste citata koji su javno dostupni. Radovi koji su objavljeni u znanstvenim časopisima, a koji nisu navedeni u pripadajućim bazama podataka, pogotovo u poljima koja su dobro pokrivena istima, možda su izolirani od kritike znanstvene zajednice; jesu li primjereni kao izvor ovisit će o kontekstu.
  • Pojedinačne studije koje odudaraju od uspostavljenog konsenzusa često se smatraju špekulacijama što se može i promijeniti u svjetlu daljnjeg akademskog istraživanja. Ako je takva pojedinačna studija primarni izvor, obično se ne bi trebala koristiti ako postoje sekundarni izvori koji pokrivaju isti sadržaj. Pouzdanost jedne takve pojedinačne studije ovisi o znanstvenom polju. Izbjegavajte pridavanje osobitog značaja takvoj pojedinačnoj studiji u poljima u kojima takve studije nisu česta praksa. Ako se one tiču kompleksnih polja znanosti, kao što je medicina, manje su utjecajne i treba ih izbjegavati. U takvim slučajevima, kada su dostupni, treba primjenjivati sekundarne izvore poput meta-analiza, udžbenika i znanstvenih recenzija kako bi prezentirali ispravan kontekst.
  • Poseban oprez treba imati u slučaju stručnih časopisa koji postoje samo kako bi promovirali određene stavove ili pristrane poglede. Tvrdnje kako su svi članci prije objave prošli provjeru kod relevantnih stručnjaka ne mora biti potvrda tome da je časopis respektabilan ili da se bilo kakva provjera članaka stvarno i obavlja. Stručne časopise koje ignorira šira znanstvena zajednica ne bi trebali smatrati vjerodostojnim izvorima, osim ako u članku koji pišemo na HIE ne obrađujemo stavove grupe koje taj časopis predstavlja ili pišemo članak o tom časopisu.
  • U zadnje vrijeme, unatrag nekoliko godina, dogodila se eksplozija broja novih stručnih (predatorskih) časopisa vrlo loše kvalitete koji samo letimično, ako i uopće, provjeravaju članke. Takvi časopisi objavit će bilo što samo ako autor pristane platiti naknadu za objavu. Neki takvi časopisi idu tako daleko da čak i imitiraju imena poznatijih, etabliranih časopisa. Nedostatak pouzdane provjere članaka u takvim časopisima dovodi do toga da se prema člancima u njima moramo odnositi kao prema radovima koji su objavljeni samostalno. Ako niste sigurni u kvalitetu pojedinog stručnog časopisa, provjerite je li uredništvo smješteno u sklopu kakvog dobro poznatog sveučilišta ili druge renomirane znanstvene institucije i je li časopis uključen u relevantne indekse i liste citata visoke kvalitete – držite se podalje od liste i indeksa citata koji izlistavaju citate iz gotovo svih stručnih časopisa jer takve liste i indeksi obično uopće ni ne provjeravaju kvalitetu časopisa iz kojih listaju članke. Za medicinske sadržaje više uputa možete naći na HIE:Vjerodostojni izvori (medicina).

Novinski izvori

Novinski izvori često uključuju sadržaje koje navode kao činjenice kao i sadržaje koji predstavljaju isključivo nečije mišljenje ili stav i treba uzeti s dozom skepse jer mnoge novinske kuće podlježu pod utjecajme svojih vlasnika (privatni ili državni) i kao takve promiču njihove stavove i interese.

Urednički komentar, analize i kolumne, bilo da su ih pisali urednici publikacije ili gostujući autori su vjerodostojni primarni izvori samo za izjave koje se pripisuju tim urednicima i autorima, a rijetko su vjerodostojne izjave u činjeničnom smislu. Iznošenje emotivnih priča o osobama, skupinama ljudi, tvrtkama, hrani pa čak i o kućnim ljubimcima ili divljim životinjama uglavnom nije vjerodostojno kao što je vjerodostojno prenošenje vijesti i takvi članci često nisu podvrgnuti istom rigoroznom standardu provjere činjenica i točnosti.

  • Kada informaciju preuzimamo iz sadržaja koji je nečije mišljenje, identitet autora može nam pomoći u procjeni vjerodostojnosti. Mišljenja stručnjaka i priznatih eksperata su obično vjerodostojnija od onih koji to nisu, unutar zadane teme. Ako neka izjava nije napravljena iz stvarne pozicije autoriteta i stručnosti, u članku na HIE takva izjava može se prikazati, ali isključivo kao mišljenje autora, a ne kao činjenica. Kod recenzije knjiga, filmova, umjetničkih djela itd. mogu se navoditi mišljenja, sažeci i znanstveni članci.
  • Za znanstvene teme općenito je bolje koristiti znanstvene izvore ili neznanstvene izvore visoke kvalitete nego novinske članke. Novinske kuće često koriste objave za medije raznih organizacija uz minimalne izmjene. Takvi članci se kao izvori ne bi trebali tretirati drugačije od originalnih objava za medije. U nekim slučajevima pojedine novine još uvijek imaju novinare specijalizirane za znanstvene teme, koje možemo citirati poimence. Što se tiče članaka iz područja biomedicine pogledajte HIE:Vjerodostojni izvori (medicina).
  • Izvještavanje o glasinama ima ograničenu enciklopedijsku vrijednost, iako u nekim slučajevima provjerljiva informacija o glasinama može biti prikladna za objavu (npr. u slučajevima kad su glasine same po sebi vrijedne pažnje, bez obzira jesu li istinite ili nisu).
  • Neke novinske kuće koristile su HIE kao izvore za svoje sadržaje. Suradnici koji naiđu na takve primjere trebaju biti svjesni problema cirkularnog navođenja izvora.
  • Svaka pojedina vijest koja se želi koristiti kao izvor mora biti zasebno ocijenjena u smislu vjerodostojnosti i točnosti.
  • Višestruki izvori ne bi trebali biti navođeni kod agencijskih vijesti. Takvi izvori su obično zapravo samo jedan izvor.
  • Neke novinske kuće ne objavljuju javno svoju uređivačku politiku.
  • Znakovi da novinske kuće zaista obavljaju provjeru činjenica te da imaju dobru reputaciju točnosti obično su redovite objave demantija, ispravaka kao i javne objave sukoba interesa.

Pristrani izvori ili mišljenja

<templatestyles src="Predložak:Prečac/styles.css">

↱

Od članaka na HIE se traži da predstave neutralno viđenje teme koju obrađuju. Od vjerodostojnih izvora se, međutim, ne traži da budu neutralni, nepristrani ili objektivni. Ponekad su ne-neutralni izvori najbolji mogući izvori kako bi čitatelju predstavili informaciju iz drugog gledišta o temi članka.

Uobičajeni razlozi za pristranost uključuju politička, financijska, filozofska, religijska i druga shvaćanja ili vjerovanja. Iako izvor može biti pristran, može biti vjerodostojan u specifičnom kontekstu. Kada ima posla s potencijalno pristranim izvorom, uređivač članka na HIE mora razmotriti zadovoljava li izvor uobičajene kriterije za vjerodostojne izvore, kao što su urednička kontrola sadržaja, dobra reputacija za provjeru činjenica i dovoljan stupanj neovisnosti od teme koju obrađuje. Kod navođenja pristranih izvora često je najprikladije koristiti linijsko pripisivanje tj. navođenje izvora odmah nakon rečenice ili odlomka kao npr. "Feministica Betty Friedan je napisala...", "Prema marksističkom ekonomu Harryju Magdoffu ..." ili "Konzervativni predsjednički kandidat Barry Goldwater vjerovao je da..."

Upitni i samoobjavljeni izvori

Upitni izvori

Upitni izvori su oni koji imaju lošu reputaciju u provjeravanju činjenica, koji nemaju nikakvu smislenu uređivačku politiku i nadzor te oni koji se očito nalaze u sukobu interesa.

Takvi izvori su web portali ili stranice koji iznose stajališta koja velika većina drugih izvora smatra ekstremističkim ili oni čiji sadržaj predstavlja reklamu, ili oni koji se značajno oslanjaju na nepotvrđene glasine, ogovaranja ili osobna stajališta. Upitni izvori bi se trebali koristiti samo kao izvori za sadržaje o njima samima, primjerice u pisanju enciklopedijskog članka o takvim izvorima. Oni nisu prikladni izvori za kontroverzne navode o nepovezanim temama ili trećim osobama, što uključuje i tvrdnje o institucijama ili o živim ili mrtvim osobama. Pravilna upotreba upitnih izvora je u praksi vrlo ograničena.

Budite oprezni s izvorima koji samo zvuče ili izgledaju pouzdano, a u isto vrijeme nemaju dobru reputaciju oko provjere činjenica i točnosti kakvu pravila na HIE zahtijevaju. Predatorski stručni časopisi otvorenog pristupa se također smatraju upitnima, zbog nedostatka stručne recenzije i sustavnog provjeravanja kvalitete objavljenih članaka.

Sponzorirani sadržaji

Sponzorirani sadržaj je općenito neprikladan kao izvor zato što je plaćen od oglašivača i zaobilazi uobičajen uređivački proces novinske kuće ili izdavača. Pouzdani izdavači i novinske kuće jasno i transparentno označavaju sponzorirane članke ili ispod naslova ili objavom na vrhu stranice. Izvore kod kojih nema jasne razlike između članaka koje pišu zaposlenici i sponzoriranog sadržaja smatramo upitnima.

Materijali sa simpozija ili dodaci znanstvenim i stručnim časopisima su često (ali nipošto uvijek) neprihvatljivi izvori. Njih obično sponzorira industrija i tvrtke koje imaju financijski interes oko ishoda istraživanja koje znanstvene publikacije donose. U takvim izdanjima može nedostajati urednička provjera, recenzije stručnih suradnika, a često se objavljuju bez ikakvog stvarnog nadzora od strane izdavača matičnog izdanja. Tako postavljeni sadržaji nemaju, po određenom automatizmu, istu vjerodostojnost kao i matično izdanje budući da su često u stvarnosti samo plaćeni oglasi zamaskirani u znanstvene članke. Takvi dodaci, kao i svi ostali dodatni sadržaji na kojima nije jasno navedena uređivačka politika te nisu jasno naznačeni potencijalni sukobi interesa, ne smiju se koristiti kao izvori na ovoj enciklopediji.

Naznaka da je članak objavljen u dodatku, a ne u glavnom dijelu stručnog časopisa, često može biti prikrivena: npr. slovo "S" je dodano uz broj stranice, ili se koristi samo kratica "dod." u referencama. Međutim, ipak vodite računa o tome da sama objava sadržaja u dodatku nipošto ne predstavlja krunski dokaz da se radi o plaćenom sadržaju. U velikom broju dodataka, ako ne i u većini, nalazimo posve legitimne sadržaje, kao što je slučaj s publikacijama u npr. Astronomy & Astrophysics Supplement Series, Nuclear Physics B: Proceedings Supplements, Supplement to the London Gazette, ili u The Times Higher Education Supplement. Također, sponzorirani sadržaj ne znači nužno uvijek i sukob interesa. Na primjer, javne zdravstvene institucije i ustanove mogu također sponzorirati sadržaje o dodacima prehrani, vitaminima i slično. S druge strane, organizacije koje imaju stvarni sukob interesa često se skrivaju ispod slojeva drugih organizacija koje im služe za prikrivanje i koje često imaju vrlo uvjerljiva imena i nazive pa bi u sumnjivim slučajevima uvijek trebalo nastojati utvrditi prave izvore financiranja sponzoriranih članaka.

Samoobjavljeni izvori

Danas bilo tko može napraviti osobnu web stranicu, objaviti knjigu ili tvrditi za sebe da je stručnjak. To su razlozi zašto samoobjavljeni izvori kao što su knjige, patenti, cirkularna pisma, osobne internetske stranice, osobni i grupni blogovi (koje razlikujemo od newsblogova), farme sadržaja, objave na internetskim forumima ili na društvenim mrežama u velikom broju slučajeva uopće nisu prihvatljivi kao izvori. Samoobjavljeni stručni izvori mogu se smatrati vjerodostojnima samo ako su ih objavili stručnjaci priznati u području temu sadržaja koji se donosi u članku i to stručnjaka čije su radove u relevantnom polju već prije objavljivali vjerodostojni, neovisni izdavači. Svejedno, budite oprezni kad koristite takve izvore: ako je informacija koju želimo koristiti prikladna za uključivanje u enciklopedijski članak, sam autor ili netko drugi ju je vjerojatno već objavio u neovisnom vjerodostojnom izvoru. Nikad ne koristite samoobjavljene izvore kao što su sadržaji izneseni od treće strane ako je tema sadržaja koji radimo neka živa osoba, čak i ako je autor ekspert, dobro poznat profesionalni istraživač ili pisac.

Sadržaj koji su stvorili korisnici internetskih platformi

Materijal s internetskih stranica i platformi čiji su sadržaj većinom stvorili sami korisnici općenito se smatra neprihvatljivim. Internetske stranice takvog tipa uključuju osobne internetske stranice, osobne i grupne blogove (osim blogova novina i magazina), farme sadržaja, internetske forume, servise za smještaj videomaterijala i fotografija, većinu internetskih enciklopedija i druge internetske stranice kolaborativnog tipa.

Posebno napominjemo da poveznica nije vjerodostojan izvor.

Samoobjavljeni izvori ili upitni izvori kao izvori o njima samima

Samoobjavljeni i upitni izvori mogu se koristiti kao izvori informacija o njima samima, obično ako je članak koji pišemo upravo o njima ili o njihovim aktivnostima, bez zahtjeva da je takav sadržaj već objavljen ili da predstavlja rad priznatog stručnjaka u polju koje obrađuje, sve dok:

  1. sadržaj prekomjerno ne promovira pristrano gledište izvora niti iznosi izvanredne, neutemeljene tvrdnje;
  2. ne uključuje tvrdnje o trećim stranama;
  3. ne uključuje tvrdnje o događajima nevezanim za izvor;
  4. nema osnovane sumnje u autentičnost izvora;
  5. članak koji pišemo nije zasnovan većinom na sličnim izvorima.

Ova pravila su također primjenjiva na materijale objavljene na društvenim mrežama kao što su Twitter, Tumblr, LinkedIn, Quora, Reddit i Facebook.

Izvori čija je vjerodostojnost umanjena i manje se koriste

Na HIE trenutno ne postoji popis spornih izvora.

Vidi još