Tabernakul[1] (lat. tabernaculum - šator, ili hrv. svetohranište[1]) u rimokatoličkoj Crkvi označava prostor gdje se čuvaju posvećene hostije za svetu pričest. Riječ je o malenim, obično umjetnički oblikovanim nišama, s ukrašenim vratašcima koja se zaključavaju.
Svetohranište nema neko liturgijsko značenje, pa se svi nakloni za vrijeme mise rade isključivo prema oltaru a ne svetohraništu. Ali, vjernici se prije mise moraju pokloniti Kristu u svetohraništu, prilikom ulaska u crkvu, zato što je Krist doista prisutan u preostalim hostijama, no ta prisutnost nema svoju ulogu u liturgiji niti važnost u tumačenju i doživljavanju svete mise.[2]
Povijest
Svetohranište je nastalo iz praktične potrebe, jer je trebalo na dostojno mjesto spremiti posvećeni kruh koji se poslije nosio bolesnicima. Nije nastalo odmah, nego s vremenom. Kako su ljudi sve manje dolazili se pričestiti se, pobožnost euharistijskog klanjanja sve je veću važnost dobivalo od euharistijskog pričešćivanja. Zbog toga je i svetohranište zauzima važnije mjesto u arhitekturi crkve.[2]
U romaničkim crkvama tabernakul je bio udubina u zidu zatvorena zastorom u korskom prostoru ili pak svojevrsni zidni ormar.
U gotičkim crkvama tabernakul je samostojeće spremište izrađeno od kamena.
Od 14. stoljeća tabernakul se seli na oltar i postaje, posebice od razdoblja baroka dijelom oltarnog retabla, podno oltarne slike.
Od Drugog vatikanskog sabora u novim crkvama, gdje god je to moguće, tabernakul se smješta u posebnu pokrajnju kapelu ili pak na rub oltarnoga prostora.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Vidi:
• Opća i nacionalna enciklopedija: Tabernakul
• Hrvatska enciklopedija (LZMK): Tabernakul i Svetohranište - ↑ 2,0 2,1 Bitno.net Bitno.net, Tomislav Šagud: Pitajte svećenika - Trebamo li se tijekom svete mise pokloniti oltaru ili svetohraništu 20. siječnja 2020. (pristupljeno 21. siječnja 2020.)