Guayana Esequiba

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 384805 od 10. prosinac 2021. u 21:35 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Guayana Esequiba u svijetlo zelenoj boji, a ostatak Gvajane u tamno zelenoj boji; Venezuela prikazana narančastom bojom.

Guayana Esequiba (španjolski izgovor [ɡwaˈʝana eseˈkiβa]) je sporni teritorij od 159.500 km2 zapadno od rijeke Essequibo kojim upravlja i nadzire ga Gvajana, a na koji polaže pravo Venezuela.[1] Granični spor naslijeđen je od kolonijalnih sila (Španjolska u slučaju Venezuele, te Nizozemska i Velika Britanija u slučaju Gvajane), a komplicira se neovisnošću Gvajane od Ujedinjenog Kraljevstva 1966.

Status teritorija podliježe Ženevskom sporazumu koji su Ujedinjeno Kraljevstvo, Venezuela i Britanska Gvajana potpisale 17. veljače 1966. Ovim se ugovorom utvrđuje da će se stranke složiti pronaći praktično, mirno i zadovoljavajuće rješenje spora.[2] Unatoč ugovoru, Venezuela je upotrijebila diplomatske, ekonomske i vojne akcije protiv Gvajane, poput prijetnji ekonomskim sankcijama protiv država koje žele pomoći Gvajani u razvoju teritorija.[3] Gubitak područja bogatog resursima, koje čini oko dvije trećine teritorija Gvajane, nanio bi nepovratnu štetu gospodarskom razvoju Gvajane.[3]

Teritorij je Gvajana podijelila na šest administrativnih regija: Barima-Waini, Cuyuni-Mazaruni, Pomeroon-Supenaam, Potaro-Siparuni, Gornji Takutu-Gornji Essequibo i Otoci Essequibo-Zapadna Demerara. Venezuela ga često prikazuje na karti kao prugastu regiju koja se naziva Guayana Esequiba i uključen je u ustave saveznih država Bolívar i Delta Amacuro, koje graniče sa spornim područjem.

Povijest

15. stoljeće

Prvi europski susret u regiji imali su brodovi Juana de Esquivela, zamjenika don Diega Columbusa, sina Kristofora Kolumba 1498. godine.[4] Regija je dobila ime po Esquivelu. 1499. Amerigo Vespucci i Alonso de Ojeda istražili su ušća Orinoka, a navodno su bili prvi Europljani koji su istražili Essequibo.[4]

16. stoljeće

Karta Hessela Gerritsza iz 1625. godine koja prikazuje nizozemski teritorij (u žutoj boji) od rijeke Orinoco do rijeke Amazone.

Nizozemska kolonizacija Gvajana dogodila se prvenstveno između ušća rijeke Orinoco na zapadu i rijeke Amazone na istoku.[5] Njihovo prisustvo u Gvajanama zabilježeno je krajem 1500-ih, iako su mnogi dokumenti ranih nizozemskih otkrića u regiji uništeni.[5] Nizozemci su bili prisutni čak zapadno od poluotoka Araya u Venezueli koristeći solane na tom području.[5] Do 1570-ih izvješteno je da Nizozemci započinju trgovinu u Guinanama, ali postoji malo dokaza.[5] U to vrijeme ni Portugalci ni Španjolci nisu uspostavili nijednu ustanovu na tom području.[5] Nizozemska utvrda sagrađena je 1596. godine na ušću rijeke Essequibo na otoku, iako su je utvrdu srušili Španjolci kasnije te godine.[5]

Godine 1597. zanimanje Nizozemske za putovanje u Gvajane postalo je uobičajeno nakon objavljivanja časopisa "Otkriće Gvajane" Sir Waltera Raleigha.[5] Dana 3. prosinca 1597. nizozemska ekspedicija napustila je Brielle i obišla obale između Amazone i Orinoka.[5] Izvještaj, koji je napisao A. Cabeljau i koji je opisao kao "realističnije podatke o regiji" od onog iz Raleigha, pokazao je kako su Nizozemci putovali rijekama Orinoco i Caroní, otkrivajući desetke rijeka i druge zemlje koja su ranije bila nepoznate.[5] Cabeljau je napisao o dobrim odnosima s domorocima i da su Španjolci bili prijateljski raspoloženi kad su ih susreli u San Toméu.[5] Do 1598. godine nizozemski brodovi navraćali su u Gvajanu kako bi uspostavili naselja.

17. stoljeće

Ruševine utvrde Kyk-Over-Al, koju su Nizozemci izgradili 1616. godine.

Još jedna nizozemska utvrda koju su podržavale autohtone skupine osnovana je na ušću rijeke Essequibo 1613. godine, iako su je Španjolci uništili u studenom 1613.[5] 1616. godine nizozemski kapetan broda Aert Adriaenszoon Groenewegen osnovao je utvrdu Kyk-Over-Al smještenu 32 km niz rijeku Essequibo, gdje se oženio kćerkom autohtonog poglavice, kontrolirajući nizozemsku koloniju gotovo pedeset godina do svoje smrti 1664.[5]

Do 1637. Španjolci su napisali da Nizozemci "U ta tri naselja Amacuro, Essequibo i Berbice [Nizozemci] imaju mnogo ljudi... svi Aruaci i Karibi povezani su s njim", s kasnijim izvještajima o nizozemskim gradnjama utvrda iz Cape Northa na rijeci Amazoni do otvaranja rijeke Orinoco.[5] Godine 1639. Španjolci su izjavili da su Nizozemci u Essequibu "dalje zaštićeni od 10.000 do 12.000 Kariba u čijoj su blizini često i koji su im saveznici".[5] Navedeno je da kapetan Groenewegen sprječava Španjolce i Portugalce da se nasele na tom području.[5]

U govorima pred engleskim parlamentom održanim 21. siječnja 1644. godine, engleski doseljenici koji su istraživali Gvajane izjavili su da su Nizozemci, Englezi i Španjolci dugo pokušavali pronaći El Dorado u regiji.[6] Englezi su rekli da su Nizozemci dugi niz godina imali iskustva s putovanjem rijekom Orinoco.[6] Zbog vještog putovanja Nizozemaca Orinocom, Španjolci će im kasnije zabraniti putovanje rijekom.

Ozbiljna nizozemska kolonizacija zapadno od Essequiba započela je početkom 1650-ih, dok se kolonija Pomeroon uspostavljala između rijeka Moruka i Pomeroon.[5] Mnogi od tih kolonista bili su nizozemsko-brazilski Židovi koji su napustili Pernambuco.[5] Godina 1673. osnovana su nizozemska naselja sve do rijeke Barime.[5]

18. stoljeće

Zemljovid Amerike iz 1775. godine Rigoberta Bonnea, koji prikazuje Nizozemsku Gvajanu od ušća rijeke Orinoco do rijeke Maroni.
Nizozemske kolonije Essequibo i Demerara 1798. Nizozemska karta prepoznaje rijeku Barimu u blizini ušća rijeke Orinoco kao njezinu granicu sa španjolskom.

Do 1745. Nizozemci su imali nekoliko teritorija u regiji, uključujući Essequibo, Demeraru, Berbice i Surinam.[4] Nizozemska naselja osnovana su i na rijekama Cuyuní, Caroní i Moruka.[7] Domingos, Bandeira Jerónimo i Roque opisali su Essequiba i Demeraru kao "sofisticirane i perspektivne kolonije robova".[7]

Nikada nije definirana granica između španjolskog i nizozemskog posjeda.[8] Nizozemski robovi u Essequibu i Demerari prepoznali su rijeku Orinoco kao granicu između španjolske i nizozemske Gvajane, a robovi su često pokušavali prijeći Orinoko kako bi živjeli s većim, iako ograničenim slobodama u Španjolskoj Gvajani.[7] U francuskoj enciklopediji, objavljenoj 1757. godine, piše da se Španjolska Gvajana nalazi između Orinoka i rijeke Essequibo, dok se Nizozemska Gvajana nalazi između rijeke Essequibo i rijeke Maroni.[9]

19. stoljeće

Prema anglo-nizozemskom ugovoru iz 1814. godine, nizozemske kolonije Demerara, Berbice i Essequibo prebačene su na Ujedinjeno Kraljevstvo. U to vrijeme Nizozemci su gotovo dva stoljeća branili teritorij od Britanaca, Francuza i Španjolaca,[4] često se udružujući s domorocima u regiji koji su pružali obavještajne podatke o upadima Španjolske i pobjeglim robovima.

Karta Velike Kolumbije iz 1840. godine, uključujući regiju Esequibo.

Nakon uspostave Velike Kolumbije 1819. započeli su teritorijalni sporovi između Velike Kolumbije (kasnije Venezuele) i Britanaca.

Britanci su izjavili da je tijekom anglo-nizozemskog sporazuma iz 1814. Španjolska bila uključena u rasprave i nije imala primjedbi na područja koja su Britanci zatražili.[10] Britanija je tada rekla da, kada je 1819. stvorena Velika Kolumbija, nova vlada nije uložila prigovore i da je Velika Kolumbija bila dužna Britaniji za potporu tijekom venezuelskog rata za neovisnost.[10] Napokon, kada je Venezuela osnovana 1830. godine, Britanci su ustvrdili da u to vrijeme nije bilo prigovora na granicu.[10] Venezuela je izjavila da je 1822. godine José Rafael Revenga, opunomoćeni ministar Velike Kolumbije u Britaniji, predložio granice s britanskim teritorijima koji su uključivali Veliku Kolumbiju koja je uključivala teritorij Essequibo.[10]

Godine 1831. Britanija je spojila nekadašnja nizozemska područja Berbice, Demerara i Essequibo u jednu koloniju, Britansku Gvajanu.

Schomburgkova linija

Karta iz 1896. s detaljima o Britanskoj Gvajani i sporovima oko Schomburgkove linije.

Pod pokroviteljstvom Kraljevskog geografskog društva, njemački istraživač i prirodoslovac Robert Hermann Schomburgk proveo je botaničko i zemljopisno istraživanje Britanske Gvajane 1835. godine. Pritom je napravio skicu teritorija s crtom koja je, po njegovom vjerovanju, označavala zapadnu granicu Nizozemskih posezanja. Kao rezultat toga, britanska vlada ga je 1840. uposlila da istraži granice Gvajane. Ovo istraživanje rezultiralo linijom kasnije nazvanom "Schomburgkova linija".[8][11] Linija je Britanskoj Gvajani dala kontrolu nad ušćem rijeke Orinoco.[12] Prema Schomburgku, on nije sadržavao sve terotirije koje bi Britanija mogla legitimno tražiti.

Prije stvaranja te linije nije bilo službenog spora između Britanije i Venezuele.[10] Venezuela je osporila Schomburgkovo postavljanje graničnih biljega na rijeci Orinoco, a 1844. polaže pravo na cijelu Gvajanu zapadno od rijeke Essequibo. Godine 1844., Velika Britanija predlaže Venezueli promjenu granice kako bi Venezuela imala potpunu kontrolu nad ušću rijeke Orinoko i susjednim teritorijom, no Venezuela je prijedlog ignorirala. Godine 1850., Britanija i Venezuela postigle su sporazum kojim su prihvatile da ne koloniziraju sporni teritorij, no pritom nisu definirali točne granice spornog teritorija.[8]

Schomburgkova početna skica, koja je objavljena 1840. godine, bila je jedina verzija "Schomburgkove linije" objavljene do 1886. godine, što je dovelo do kasnijih optužbi američkog predsjednika Grovera Clevelanda da je linija produžena "na neki tajanstven način".[8]

Otkriće zlata

Spor se godinama nije spominjao sve dok u regiji nije otkriveno zlato, što je poremetilo odnose između Ujedinjenog Kraljevstva i Venezuele.[13] Godine 1876., u slijevu rijeke Cuyuni, koji je bio venecuelanski teritorij izvan Schomburgkove linije, ali unutar područja za koje je Schomburgk smatrao da Britanija može polagati pravo, osnovani su rudnici zlata, i to uglavnom od strane ljudi koji su govorili engleski. Te je godine Venezuela ponovila svoja posezanja za teritorijem do rijeke Essequibo, na što su Britanci odgovorili traženjem cijelog slijeva rijeke Cuyuni, iako je ovo bila tvrdnja samo na papiru, koju Britanci nikada nisu namjeravali provesti u djelo.[8]

Dana 21. veljače 1881. Venezuela je predložila graničnu liniju koja započinje od točke jednu milju sjeverno od rijeke Moruke, odatle ide prema zapadu do 60. meridijana i nastavlja južno duž tog meridijana. Time bi okrug Barima pripao Venezueli.

U listopadu 1886. Britanija je proglasila Schomburgkovu liniju privremenom granicom Britanske Gvajane, a u veljači 1887. Venezuela je prekinula diplomatske odnose. Godine 1894. Venezuela je apelirala na Sjedinjene Američke Države da interveniraju, navodeći kao opravdanje Monroevu doktrinu. Sjedinjene Države nisu se željele miješati, samo sugeriraju mogućnost arbitraže.[8]

Kriza u Venezueli 1895.

Podrobniji članak o temi: Kriza u Venezueli 1895.
Službena karta Sjedinjenih Država Venezuele L. Robelina 1890. godine, koja prikazuje venecuelanske povijesne pretenzije na Essequibo i druga sporna područja na jugu.

Dugogodišnji spor postao je diplomatska kriza 1895. godine. Venezuela je angažirala Williama Lindsaya Scruggsa kao svog lobistu u Washingtonu, DC. Scruggs je prihvatio argumente Venezuele da je britanska akcija prekršila Monroevu doktrinu. Scruggs je iskoristio svoj utjecaj da natjera američku vladu da prihvati ovu tvrdnju i uključi se. Predsjednik Grover Cleveland usvojio je široko tumačenje Doktrine koja nije samo zabranjivala nove europske kolonije već je proglasio američki interes u bilo kojem pitanju unutar hemisfere.[14] Britanski premijer Lord Salisbury i britanski veleposlanik u SAD-u Lord Pauncefote pogrešno su procijenili važnost koju je američka vlada pridavala sporu.[15][16] Ključno pitanje u krizi postalo je odbijanje Britanije da uključi teritorij istočno od linije Schomburgk u predloženu međunarodnu arbitražu. Na kraju je Britanija odustala i prešutno prihvatila pravo SAD-a da intervenira u skladu s Monroeovom doktrinom. Ova američka intervencija prisilila je Britaniju da prihvati arbitražu cijelog spornog teritorija.[17]

Washingtonski sporazum

Karikatura nakon zaključka Arbitražnog suda. MIR I OBILJE. Lord Salisbury (cerekajući se). "Sviđa mi se arbitraža - NA PRAVILNOM MJESTU!"

Arbitražni ugovor između Velike Britanije i Venezuele potpisan je u Washingtonu 2. veljače 1897. Ovim je ugovorom izričito utvrđen pravni okvir za arbitražu, a njegov je prvi članak rekao da će se "odmah odrediti arbitražni sud koji će odrediti graničnu liniju između Sjedinjenih Država Venezuele i kolonije Britanske Gvajane".

Ugovorom je osiguran pravni okvir, postupci i uvjeti za Međunarodni sud kako bi riješio to pitanje i odredio granicu. Njegov treći članak utvrdio je da će "Tribunal istražiti i utvrditi opseg teritorija koja pripadaju ili bi to mogla zakonito potraživati Ujedinjena Nizozemska ili Kraljevina Španjolska u vrijeme kada je Velika Britanija stekla koloniju Britanska Gvajana i utvrdit će graničnu liniju između kolonije Britanske Gvajane i Sjedinjenih Država Venezuele". Ugovorom su također utvrđena pravila i načela kojih se Međunarodni sud treba pridržavati kako bi odredio granicu.[18]

Venezuela je tvrdila da je Španjolska - čiji su teritorij stekli - nadzirala zemlju od rijeke Orinoco do rijeke Amazone u današnjem Brazilu.[12] Prema Venezueli, Španjolska je svoj teritorij Gvajane za koji je polagala pravo dala samo Nizozemcima, a što nije uključivalo mnogo zemlje unutar spornog teritorija.[12] U međuvremenu je Britanija, koja je stekla nizozemski teritorij, izjavila da sporna regija Gvajane nije španjolska jer je bila udaljena i nekontrolirana, objašnjavajući da su izvorni domoroci u toj zemlji dijelili to područje s Nizozemcima, a ne sa Španjolcima i da su dakle pod nizozemskim i britanskim utjecajem.[12]

Stavovi obiju strana izneseni su pred sudom od pet arbitara: dvoje iz Britanije, dvoje iz SAD-a (koji predstavljaju interese Venezuele) i jednim iz Rusije, za kojeg se smatralo da je neutralan. Venezuela je ponovila zahtjev za područjem zapadno od Essequiba i ustvrdila da bi ta granica trebala ići od ušća rijeke Moruke prema jugu do rijeke Cuyuni, blizu njenog spoja s rijekom Mazaruni, a zatim uz istočnu obalu Essequiba do brazilske granice.

Dana 3. listopada 1899. godine Tribunal je presudio uglavnom u korist Britanije. Schomburgkova linija uspostavljena je, uz dva odstupanja, kao granica između Britanske Gvajane i Venezuele.[8] Jedno odstupanje bilo je to što je Venezuela dobila Barima Point na ušću Orinoka, dajući joj nespornu kontrolu nad rijekom, a time i mogućnost naplate carina na venezuelsku trgovinu. Druga je devijacija smještanje granice na rijeku Wenamu, a ne na rijeku Cuyuní, dajući Venezueli značajan teritorij istočno od crte. Međutim, Britanija je dobila većinu spornog teritorija i sve rudnike zlata.[19]

Venezuelski predstavnici su prosvjedovali zbog ishoda, tvrdeći da je Britanija neprimjereno utjecala na odluku ruskog člana suda. Međutim, povremeni prosvjedi bili su ograničeni na domaću političku arenu i međunarodne diplomatske forume.[20]

Mapa Gvajane i slijev rijeke Essequibo (zatamnjeno). Venezuela je tražila teritorij sve do zapadne obale rijeke, a Britanci dijelove današnje Venezuele.

Neposredne reakcije

Godine 1899., neposredno nakon arbitražne presude, američki su savjetnici za Venezuelu zajednički razgovarali i istakli svoje prve tvrdnje protiv presude:

„Velika Britanija, do trenutka intervencije Sjedinjenih Država, izričito je odbijala arbitrirati nad bilo kojim dijelom teritorija istočno od linije Schomburgk, tvrdeći da su njihove tvrdnje neupitne. Ovaj teritorij obuhvaćao je rijeku Attacuri i Point Barima, što je strateški i komercijalno najveća vrijednost. Presuda daje Point Barima, s pojasom kopnom dugim pedeset milja, Venezueli koja time dobiva potpunu kontrolu nad rijekom Orinoco. Tri tisuće četvornih kilometara u unutrašnjosti dodjeljuju se i Venezueli. Dakle, odlukom u kojoj su se britanski arbitri složili, pokazalo se da je stajalište Velike Britanije 1895. neutemeljeno [...] Predsjednik suda u svom današnjem završnom obraćanju komentirao je jednoglasnost ove presude i pozvao se na nju kao na dokaz uspjeha arbitraže, ali nije bilo potrebno puno inteligencije da bi se prodrlo iza ove površne izjave i vidi da je povučena crta linija kompromisa, a ne linija ispravnosti. Ako je britanski stav bio opravdan, crta je trebala biti povučena zapadnije; da je bila pogrešna, crtu je trebalo povući puno dalje prema istoku. U povijesti kontroverze nije bilo ničega, niti pravnog načela koji je mogao objasniti zašto bi trebalo povući crtu tamo gdje je prije bila. Sve dok se arbitraža provodila na takvim načelima, to se ne može smatrati uspjehom, barem onih koji smatraju da bi arbitraža trebala rezultirati priznavanjem zakonskih prava, a ne kompromisima doista diplomatskog karaktera. Venezuela je postigla puno, ali imala je pravo na puno više, a ako su arbitri bili jednoglasni, to mora biti zato što bi njihov neuspjeh u dogovoru potvrdio da je Velika Britanija posjedovala još više teritorija".[21]”

Venezuelska vlada gotovo trenutno je reagirala neodobravanjem arbitražne presude 1899. godine. Već 7. listopada 1899. Venezuela je izrazila svoju osudu presude i zatražila ponovna pregovaranja o njezinoj istočnoj granici s Britanskom Gvajanom: tog je dana venecuelanski ministar vanjskih poslova José Andrade izjavio da je arbitražna odluka plod političkog dogovora i da je se Venezuela ne bi smjela pridržavati.[22][23]

Izvori

  1. ↑ British Guiana Boundary: Arbitration with the United States of Venezuela. The Case (and Appendix) on Behalf of the Government of Her Britannic Majesty Volume 7. Printed at the Foreign office, by Harrison and sons, 1898.
  2. ↑ Agreement to resolve the controversy over the frontier between Venezuela and British Guiana (Treaty of Geneva, 1966) from UN
  3. ↑ 3,0 3,1 Ince, Basil A. (1970). "The Venezuela-Guyana Boundary Dispute in the United Nations". Caribbean Studies 9 (4): 5-26 
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 The Statesman's Yearbook 2017: The Politics, Cultures and Economies of the World (153 ed.). Springer Publishing. str. 566. ISBN 1349683981 nevaljani ISBN 
  5. ↑ 5,00 5,01 5,02 5,03 5,04 5,05 5,06 5,07 5,08 5,09 5,10 5,11 5,12 5,13 5,14 5,15 5,16 5,17 Goslinga, Cornelis (1971). The Dutch in the Caribbean and on the Wild Coast. Gainesville, FL: University of Florida Press 
  6. ↑ 6,0 6,1 A Collection of Voyages and Travels: Consisting of Authentic Writers in Our Own Tongue.
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 Resistance and colonialism : insurgent peoples in world history, Springer Publishing.
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 8,5 8,6 Humphreys, R. A. (1967), "Anglo-American Rivalries and the Venezuela Crisis of 1895", Presidential Address to the Royal Historical Society 10 December 1966, Transactions of the Royal Historical Society, 17: pp 131–164
  9. ↑ Denis Diderot, Jean le Rond D'Alembert, Charles Marie de la Condamine (1757): "Guiane" in L'Encyclopédie, Vol. VII, Page 7:1004 See the original page on Commons and the Transcription from the University of Chicago
  10. ↑ 10,0 10,1 10,2 10,3 10,4 (1896) Pamphlets on the Venezuelan Question.
  11. ↑ "THE BEGINNING OF THE GUYANA-VENEZUELA BORDER DISPUTE". guyana.org. 2009. http://www.guyana.org/features/guyanastory/chapter52.html Pristupljeno 1. svibanj 2009. 
  12. ↑ 12,0 12,1 12,2 12,3 King, Willard L. (2007) Melville Weston Fuller – Chief Justice of the United States 1888–1910, Macmillan. p249
  13. ↑ Ince, Basil A. (1970). "The Venezuela-Guyana Boundary Dispute in the United Nations". Caribbean Studies 9 (4): 5-26 
  14. ↑ Zakaria, Fareed, From Wealth to Power (1999). Princeton University Press. ISBN 0-691-01035-8 nevaljani ISBN. pp145–146
  15. ↑ Gibb, Paul, "Unmasterly Inactivity? Sir Julian Pauncefote, Lord Salisbury, and the Venezuela Boundary Dispute," Diplomacy and Statecraft, Mar 2005, Vol. 16 Issue 1, str. 23–55
  16. ↑ Blake, Nelson M. "Background of Cleveland's Venezuelan Policy," American Historical Review, Vol. 47, No. 2 (Jan. 1942), str. 259–277 in JSTOR
  17. ↑ http://cartografialaguayanaesequiba.blogspot.com/2014/10/la-evidencia-cartografica-de-los.html
  18. ↑ Treaty of arbitration between Venezuela and Great Britain, signed at Washington and dated the second day of February, 1897
  19. ↑ King (2007:260)
  20. ↑ Globalsecurity.org, "Venezuela – Guyana Relations"
  21. ↑ "Venezuelan Award: the decision of the Commission regarded as a Compromise", in Saint John Daily Sun, Canada. October 4, 1899. p. 8
  22. ↑ Kissler, Betty Jane, Venezuela-Guyana boundary dispute :1899–1966, University of Texas (USA, 1972). str. 166, 172
  23. ↑ Kaiyan Homi Kaikobad, Interpretation and Revision of International Boundary Decisions, Cambridge Studies in International and Comparative Law (Cambridge University, U.K., 2007). str. 43
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Guayana_Esequiba&oldid=384805"