Petrikor
Petrikor je zemljani miris koji se stvara kada kiša padne na suho tlo. Riječ je građena od grčke riječi petra (grc. πέτρα), "stijena" ili petros (grc. πέτρος), "kamen" i īchōr (grc. ἰχώρ), tekućina koja teče venama bogova u grčkoj mitologiji.
Porijeklo[uredi]
Fenomen su prvi put znanstveno opisali australski istraživači Isabel Bear i Dick Thomas u ožujku 1964. godine, u radu objavljenom u časopisu Nature.[1][2][3] Thomas je skovao pojam "petrikor" da bi označio ono što je prije bilo poznato kao "glinasti miris".[4] U članku autori opisuju kako miris proizlazi iz ulja koje izlučuju određene biljke tijekom sušnih razdoblja, a zatim ga upijaju tla i stijene na osnovi gline. Za vrijeme kiše ulje se ispušta u zrak zajedno s drugim spojem, geosminom, nusproduktom metabolizma određenih aktinobakterija, koji se emitira mokrim tlom, stvarajući prepoznatljiv miris; ozon također može biti prisutan ako su prisutne munje.[5] U daljnjem radu Bear i Thomas (1965.) pokazali su da ulje usporava klijanje sjemena i rani rast biljaka.[6]
Mnogo prije nego što je ovaj fenomen dobio ime 1964. godine, bio je primijećen i o njemu se raspravljalo u znanstvenim krugovima. U svibnju 1891. u časopisu The Scientific American pojavila se kratka bilješka T.L. Phipsona koja se odnosi na tu temu.[7] Napisao je: "Ova tema, kojom sam bio zaokupljen prije više od dvadeset i pet godina, pojavljuje se u jednom odlomku u kasnom broju časopisa Chemical News koji je nedavno privukao pažnju profesora Berthelota i M. Andrea." Nema sumnje, Phipson se pozivao na kratki rad koji su Berthelot i André pročitali na sastanku francuske Akademije znanosti 23. travnja 1891. godine i tiskan u 112. svesku (1891.) časopisa Comptes Rendus, pod naslovom "Sur l'Odeur propre de la Terre ".[8][9]
Phipson nastavlja, "Otkrivajući, pozivajući se na svoje stare bilješke, datirane 1865. godine, dvojbeno jesam li ikada objavio rezultate tih opažanja; a kako ugledni kemičari koje sam upravo imenovao nisu u potpunosti riješili problem, požurite dati rezultate koje sam postigao tako davno." Zatim teoretizira da je miris "... bio posljedica prisutnosti organskih tvari usko povezanih s esencijalnim uljima biljaka ..." i da se te tvari sastoje od "... mirisa koji emitiraju tisuće cvjetova ... "apsorbira u pore tla, a oslobađa se samo kad ih kiša raseli. Nakon pokušaja da ga izolira, otkrio je da je "... izgledao vrlo sličan, ako ne i identičan bromo-cedrenu, izvedenog iz esencije cedra."
Mehanizam[uredi]
2015. godine znanstvenici s Massachusetts Institute of Technology (MIT) koristili su brze kamere kako bi zabilježili kako se miris kreće u zrak.[10] Ispitivanja su uključivala približno 600 pokusa na 28 različitih površina, uključujući konstruirane materijale i uzorke tla. Kad kišna kap padne na poroznu površinu, zrak iz pora stvara male mjehuriće, koji isplivaju na površinu i oslobađaju aerosole. Takvi aerosoli nose miris, kao i bakterije i virusi iz tla. Kišne kapi koje se kreću sporije stvaraju tendenciju stvaranja više aerosola; ovo služi kao objašnjenje zašto je petrichor češći nakon slabih kiša. Actinomycetes je bakterija odgovorna za stvaranje spora u tlu.
Ljudski je nos izuzetno osjetljiv na geosmin i sposoban ga je otkriti u koncentracijama od samo 5 dijelova na bilijun.[11] Neki znanstvenici vjeruju da ljudi cijene miris kiše jer su se preci možda preživjeli oslanjajući se na kišovito vrijeme.[12]
Vidi također[uredi]
- Geosmin, tvar odgovorna za miris zemlje.
- Dimetil sulfid, jedna od molekula odgovornih za miris mora.
Izvori[uredi]
- ↑ Bear, Isabel Joy (ožujak 1964). "Nature of argillaceous odour". Nature 201 (4923): 993–995
- ↑ "The Smell of Rain". Weatherwise 33 (2): 91. 1980 Apparently, the printed text is a copy from CSIRO journal Ecos, issue February 1976, p. 32.
- ↑ Poynton, Howard (31. ožujak 2015.). "The smell of rain: how CSIRO invented a new word". The Conversation. https://theconversation.com/the-smell-of-rain-how-csiro-invented-a-new-word-39231
- ↑ Ward, Colin (11. travanj 2014.). "Isabel 'Joy' Bear". CSIROpedia (CSIRO). https://csiropedia.csiro.au/bear-isabel-joy/ Pristupljeno 9. svibanj 2020.. "Thomas gave the name 'petrichor' to this odour."
- ↑ Yuhas, Daisy (18. srpanj 2012.). "Storm Scents: It's True, You Can Smell Oncoming Summer Rain: Researchers have teased out the aromas associated with a rainstorm and deciphered the olfactory messages they convey". Scientific American. https://www.scientificamerican.com/article/storm-scents-smell-rain/ Pristupljeno 20. srpanj 2012.
- ↑ Bear, Isabel Joy (rujan 1965). "Petrichor and plant growth". Nature 207 (5005): 1415–1416
- ↑ Phipson, T. L. (16. svibanj 1891.). "The Odor of the Soil after a Shower". Scientific American 64
- ↑ Comptes rendus hebdomadaires des séances de l'Académie des sciences. 1891/01 (Tome 112). str. 598–599. https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k3068q/f598.image
- ↑ Logan, Tim (27. kolovoz 2018.). "Why You Can Smell Rain". The Conversation. https://getpocket.com/explore/item/why-you-can-smell-rain?utm_source=pocket-newtab Pristupljeno 14. srpanj 2020.. "A weather expert explains petrichor – that pleasant, earthy scent that accompanies a storm’s first raindrops."
- ↑ Chu, Jennifer (14. siječanj 2015.). "Rainfall can release aerosols, study finds". MIT News. https://newsoffice.mit.edu/2015/rainfall-can-release-aerosols-0114 Pristupljeno 17. siječanj 2015.
- ↑ Polak, E.H. (1992). "Odor sensitivity to geosmin enantiomers". Chemical Senses 17: 23–26
- ↑ Palermo, Elizabeth (21. lipanj 2013.). "Why Does Rain Smell Good?". Live Science. LiveScience.com. http://www.livescience.com/37648-good-smells-rain-petrichor.html Pristupljeno 17. siječanj 2015.
Literatura[uredi]
- Bear, IJ i Thomas, RG, "Geneza Petrichora", Geochimica et Cosmochimica Acta, Vol.30, No.9, (rujan 1966.), str.869-879.