Drugi rat u Gorskom Karabahu (2020.)

Drugi rat u Gorskom Karabahu (2020.)

Ovaj članak ili dio članka sadrži zastarjele podatke. (Rasprava) Nadopunite članak novijim podacima i uklonite ovaj predložak.

Drugi rat u Gorskom Karabahu (2020.)

Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu. Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika.

Sukobi u Gorskom Karabahu 2020.
Dio Sukoba u Gorskom Karabahu
██ Teritorij koji je zauzeo Azerbajdžan 2020. ██ Teritorij vraćen Azerbajdžanu prema sporazumu o primirju 2020. ██ Teritorij pod kontrolom Gorskog Karabaha i Armenije ██ Lačinski koridor i manastir Dadivank, patroliraju Ruski mirotvorci
Vrijeme 27. rujna 2020. – 10. studenog 2020. Lokacija Gorski Karabah Ishod Pobjeda Azerbajdžana Primirje potpisano 10 studenog 2020. Azerbajdžan zadržava kontrolu nad područjima zauzetim tijekom ratniih operacija. Armeniji omogućen pristup do Gorskog Karabaha kroz Lačinski koridor. Azerbajdžan osigurao direktnu teritorijalnu poveznicu sa svojom eksklavom Nahičevan kroz koridor preko Armenije. Raspoređivanje ruskih mirovnih snaga u regiji Demonstracije u Armeniji
Sukobljeni
Azerbajdžan Navodno: Sirijska nacionalna armija ↓1 Turska ↓2 Opskrbljavači oružja: Izrael Ruska Federacija	Gorski Karabah Armenija Navodno: sirijsko-armenska milicija↑3  Kurdistanska radnička stranka↑4  Pogreška pri izradbi sličice: Narodne zaštitne jedinice↑4  Opskrbljavači oružja: Ruska Federacija↑5
Vođe
Ilham Alijev (predsjednik Azerbajdžana, vrhovni vojni zapovjednik) Zakir Hasanov (ministar obrane Azerbajdžana) Najmeddin Sadikov (načelnik glavnog stožera Oružanih snaga Republike Azerbajdžan)	Nikol Pašinjan (premijer Armenije, vrhovni vojni zapovjednik) David Tonojan (ministar obrane Armenije) Arajik Aratjunjan (predsjednik Gorskog Karabaha, vrhovni vojni zapovjednik) Džalal Aratjunjan (ministar obrane Gorskog Karabaha)
Vojne snage
500 boraca (prema SORH-u, Azerbajdžan negira tu tvrdnju)	Nepoznato
Posljedice
Prema Azerbajdžanu: Nepoznato (službeno) 11 ubijenih (Khazar Research Center) 1 oštećen helikopter Prema Armeniji: 400+ žrtava 80 srušena helikoptera 82 uništena druga vozila 11 zarobljenih BVP-a/oklopnih vozila 50+ srušenih dronova	Prema Armeniji: 84 poginula vojnika 120+ ozlijeđenih vojnika Prema Azerbajdžanu: 560+ poginulih ili ranjenih vojnika 33 uništenih tenkova/BVP-a 1 uništeni višecijevni bacač raketa 18 srušenih dronova 8 uništenih komada artiljerije 3 uništena skladišta municije 15 uništenih protuzračnih sustava
10 poginulih azerbajdžanskih i 4 armenska civila 33 ozlijeđenih azerbajdžanskih i 30+ armenskih civila

Sukobi u Gorskom Karabahu 2020. bili su oružani sukobi između azerbajdžanskih i armenskih vojnih snaga u Gorskom Karabahu. Sukobi su započeli tijekom jutra 27. rujna 2020. godine duž linije kontakta Gorskog Karabaha. Obje strane izvijestile su o postojanju vojnih i civilnih žrtava. Kao odgovor na sukobe, Armenija i Gorski Karabah uveli su ratno stanje i potpunu mobilizaciju, dok je Azerbajdžan uveo ratno stanje i policijski sat, s Vilajetom Ejvazovom kao zapovjednikom. Dana 28. rujna u Azerbajdžanu je proglašena djelomična mobilizacija.

Korijeni sukoba

Sukobi Armenije i Azerbajdžana oko regije Gorski Karabah sežu skoro sto godina unazad kada su sovjetske vlasti odlučile da se Gorskokarabaška autonomna oblast priključi tadašnjoj Azerbajdžanskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici. Međutim, kako se bližio raspad Sovjetskog Saveza, ponovno se postavilo pitanje statusa Gorskog Karabaha.

Tijekom prosinca 1991. godine, na održanom referendumu u Gorskom Karabahu, Armenci su se odlučili za stvaranje nezavisne države. Ubrzo su započeli oružani sukobi između Azerbajdžana i zajedničkih snaga Gorskog Karabaha i Armenije. Primirje je postignuto 12. svibnja 1994. godine; Gorski Karabah de jure je ostao dio Azerbajdžana, ali de facto kontrolu nad teritorijem ima nepriznata država Gorski Karabah.

Zbivanja iz 2020. godine

Usprkos primirju zabilježeni su brojni oružani incidenti između armenskih i azerbajdžanskih snaga među kojima su najžešći sukobi bili 2016. godine i u srpnju 2020. godine.

Od srpnja 2020. počele su pogranične čarke na granici Armenije i Azerbajdžana što je kao posljedicu imalo pro-ratne demonstracije u Azerbajdžanu. Propagandnu podršku Azerbajdžanu tada je pružila i Turska.

Turska također garantira postojanje azerbajdžanske eksklave Nakhchivan. Azerbajdžan i Tursku vežu zajedničke povijesne i kulturne veze te često jedni drugima tepaju kako su: "jedna nacija - dvije države". Na drugoj strani granice, Armenci gledaju na tursku podršku Azerbajdžanu kao na "nastavak armenskog genocida".

Rat

Rat je počeo ujutro 27. rujna, ofenzivom azerskih oklopnih snaga kojima je pružalo potporu topništvo i naoružani dronovi. Armenski branitelji su pomoću topništva i navođenih protuoklopnih sustava uspjeli nanjeti izvijesne gubitke nadirućem azerskom oklopništvu, ali su u konačnici bili odbačeni sa svojih početnih položaja na jugoistoku i sjeveru Gorskog Karabaha. Azerbajdžan se pak uspješno koristio naoružanim dronovima za uništavanje armenskih PZO sustava kratkog dometa kojih su uništili trinaestak. U prva tri dana borbenih djelovanja, Azerbajdžan je uspio staviti pod kontrolu dijelove teritorija na jugu Gorskog Karabaha, da bi zatim njihova ofenziva posustala. Idućih nekoliko dana obje su strane izmjenjivale vatru sa statičnih položaja, da bi u protunapadu kojeg su poduzele armenske snage na sjeveru, Armenci su opet uspjeli povratiti dio teritorija. Najozbiljniji protunapad Armenci su poduzeli su četvrtog dana, no isti je završio taktičkim neuspjehom kad su im topništvo i oklop postali izloženi djelovanju neprijateljskih naoružanih dronova i dronova samoubojica.

Istaknutim oružjem tijekom Rata u Gorskom Karabahu, pokazale su se naoružane bespilotne letjelice turske prozvodnje Bayraktar TB2, čija je korist osim u borbenim djelovanjima bila vidljiva i na polju propagandnog rata.

Šestoga dana počela je razmjena topničke i raketne vatre kojom je gađana suparnička infrastruktura. U jutro sedmoga dana Azerbajdžan je krenuo u nova napadna djelovanja, čiji su nositelji bili Prvi, Drugi i Treći korpus Vojske Azerbajdžana na sjeveru samoprozvanog Arcaha, u čemu su polučili određeni uspjeh, ali je napad uskoro zaustavljen.

U nastavku se većina borbi odvijala na jugu koji je gledajući konfiguraciju terena relativno ravan i manje naseljen u usporedbi sa sjeverom gdje dominira planinski teren. Azeri su zatim krenuli u nova napadna djelovanja usmjerena ka gradovima Džebaril i Fizuli u kojima su uspjeli probiti nekoliko slojeva armenskih obrambenih linija koje su činile zonu razdvajanja prema njima. Na koncu je i to napredovanje zaustavljeno.

Dana 10. listopada, Rusija je uspjela isposlovati primirje između dviju zaraćenih strana, ali je ono brzo propalo i nekoliko dana kasnije, azerbajdžanska je strana izvještavala o novim ostvarenim uspjesima na južnoj bojišnici. Drugi pokušaj primirja iz 17. listopada je također brzo propao. Dne 19 listopada azerbajdžanski izvori tvrdili su da je zauzet grad Fizuli, dok su grad Džebaril navodno zauzeli još 10. listopada. Do 22. listopada Azerbajdžan je objavio da je granica s Iranom u potpunosti pod njihovom kontrolom.

Napadna djelovanja oružanih sila Azerbajdžana na južnoj bojišnici zatim su se usmjerena prema sjeverozapadu gdje se nalazi Lačinski koridor, koji čini jedinstvenu komunikaciju i žilu kucavicu iz Armenije prema Gorskom Karabahu. Uslijed daljnjeg napredovanja Azera, ova je važna komunikacija došla unutar dometa azerbajdžanskog topništva. Armenska je strana potom objavila da je njihov protunapad zaustavio napredovanje azerbajdžanskih snaga i to na 25 kilometara od Lačinskog koridora. Do 26. listopada dijelovi armenskih snaga, koji su se povukli u planine, krenuli su s malenim gerilskim prepadima na izloženo pješaštvo i oklop Vojske Azerbajdžana.

Dana 29. listopada iz tzv. Republike Arcah su objavili da su azerbajdžanske snage stigle na 5 kilometra od grada Šuše - drugog po veličini grada u Gorskom Karabahu. Dana 8. studenog snage Azerbajdžana uspostavile su kontrolu nad gradom Šušom. Time su ujedno došle na petnaestak kilometra od Stepankerta, glavnog grada samoprozvane Republike Arcah.

Primirje

Situacija u Gorskom Karabahu nakon potpisanog primirja 10. studenog 2020. Na jugu je zelenom linijom označena trasa novog koridora koji bi trebao povezati eksklavu Nahičevan s maticom Azerbajdžanom.

Nakon pada Šuše 9. studenog azerski predsjednik Ilham Alijev i armenski premijer Nikol Pašinjan uz posredstvo predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina potpisali su mirovni sporazum čime su stale borbe na svim bojišnicama s početkom od 10. studenog 2020. u ponoć. Sa potpisanim se također usuglasio i predsjednik Republike Arcah - Araik Arutunjan.

Epilog

Ubrzo nakon potpisivanja primirja u Armeniji su izbile nasilne demonstracije usmjerene protiv premijera Nikola Pašinijana kojeg su prosvjednici proglasili izdajnikom. Prosvjednici su također provalili u zgradu parlamenta gdje su izbatinali predsjednika parlamenta Ararata Mirzojana. Dana 12. studenog glasnogovornik armenskog ministarstva obrane podnio je ostavku.

U suprotnosti sa situacijom u Armeniji, vijesti o potpisanom primirju u Azerbajdžanu izazvale su slavlja na ulicama, gdje su gomile mahale azerbajdžanskim zastavama. Na dodirna područja između dviju zaraćenih strana, raspoređene su ruske mirovne snage.

Bilješke

^↑1  Prema Sirijskom opservatoriju za ljudska prava, borcima SNA-e i vođama, novinarima i Armeniji. Azerbajdžan i drugi vođe SNA-e odbili su tu tvrdnju.

^↑2  Prema Armeniji, tu tvrdnju odbili su Azerbajdžan i Turska.

^↑3  Prema Azerbajdžanu i Sirijskom opservatoriju za ljudska prava.

^↑4  Prema Turskoj.

^↑5  Navodna izvješća, te tvrdnje odbio je Iran.

^↑6  Sirijski opservatorij za ljudska prava izvijestio je da je poginulo 28 boraca te da je 62 ozlijeđeno ili nestalo, dok su neidentificirani vođa SNA-e & Jesr Press izvjestili da je 30 boraca poginulo. The Guardian je također potvrdio da su 6 sirijskih boraca poginulo.

Vidi još

• Rat u Gorskom Karabahu