Seladonit
| Seladonit | |
|---|---|
 Zeleni kristali heulandita koji svoju zelenu boju duguju mnogim sitnim uključcima celadonita |
|
| Općenito | |
| Kategorija | Tinjac, filosilikat |
| Kemijska formula | [math]\ce{ K(Mg,Fe2+)(Fe3+,Al)[Si4O10](OH)2 }[/math] |
| Identifikacija | |
| Boja | Svijetlo zeleni do plavo-zeleni mineral |
| Kristalni habitus | Romboedarski do tabelarni; zrnat do masivni i kao inkrustacija |
| Kristalni sustav | Monoklinski kristalni sustav |
| Kalavost | potpuna po {001} |
| Lom | Mrvljiv |
| Mohsova tvrdoća | 2 |
| Sjaj | Mat |
| Indeks loma | nα = 1,606 - 1,625 [1] nβ = 1,630 - 1,662 nγ = 1,579 - 1,661 |
| Optička svojstva | Biaksijalna negativna |
| Dvolom | δ = 0,027 |
| Ogreb | Bijeli |
| Specifična težina | 3,00 - 3,05 |
| Prozirnost | Proziran u tankim komadima |
Seladonit (prema franc. céladon) je zeleni mineral, filosilikat iz skupine hidrotinjaca, po kemijskom sastavu sličan glaukonitu. Nalazi se u žilama i šupljinama vulkanskih stijena. Ponekad se još koristi za proizvodnju zelenoga pigmenta. [2]
Hidrotinjci
Podrobniji članak o temi: HidrotinjciHidrotinjci je skupni naziv za vrlo sitne čestice (reda veličine glinenih čestica) koje su bitne sastavnice šejlova (glinenih škriljevca) i slične tinjcima (liskunima). Riječ je o filosilikatima koji se od tinjaca razlikuju manjom zamjenom silicija s aluminijem u tetraedrima. Moguće su interstratifikacije s montmorilonitom, kao i neuređenost u slaganju strukturnih slojeva. Među varijetetima se obično izdvajaju:
- ilit, K1–1,5Al4(Si7–6,5Al1–1,5O20)(OH)4, kojim se često označava cijela skupina,
- glaukonit, koji je magnezijsko-aluminijski hidrotinjac s prijelazima do seladonita, koji je gotovo bez aluminija.
Prijelazni se oblici često označavaju kao hidromuskorit, hidrobiotit, hidroparagonit i teško ih je točno okarakterizirati. Hidrotinjci su tipični produkti trošenja (izluživanja) primarnih silikata, ali postoje naznake nastanka i iz koloidnih otopina agradacijom. [3]
Zelena zemlja
Podrobniji članak o temi: Zelena zemljaZelena zemlja je pigment koji nastaje u prirodi raspadanjem augita, i ima je u velikim količinama oko talijanskog grada Verone, po kome se često naziva veronska zemlja. Svojstven je po hladnom, plavičasto zelenom tonu. Posjeduje svestranu otpornost. Kao uljana boja priprema se s većom količinom veziva, sporije suši, slabe je pokrivne moći a osušeni premaz je mek i elastičan. Koristi se u svim slikarskim tehnikama. Radi intenziviranja obojenosti, zelenoj zemlji se dodaju kromov oksid ili kromov hidroksid. [4]
Zelena zemlja, poznata i kao terra verde ili veronska zelena, je anorganski pigment dobiven iz minerala seladonita i glaukonita. [5][6][7] Njegova kemijska formula je K[(Al, FeIII), (FeII, Mg](AlSi3,Si4)010(OH)2. [8]
Zelena zemlja koju su prvi koristili stari Rimljani otkrivena je na zidnim slikama Pompeja i Dura-Europosa. [9][10] Renesansni slikar i pisac Cennino Cennini tvrdio je da se "drevni nikada nisu pozlatili, osim ovim zelenim" koja se koristila kao podloga. U srednjem vijeku, jedna od njegovih najpoznatijih primjena bila je premazivanje boje tonova tijela.
Visokokvalitetna ležišta mogu se naći u Engleskoj, Francuskoj, Cipru, Njemačkoj i u Monte Baldu kod Verone u Italiji. Boja se kreće od neutralne žute zelene do svijetlo zelenkaste do tamno mat maslinasto zelene.
Izvori
- ↑ Mindat – Celadonite, www.mindat.org
- ↑ seladonit, [1] "Hrvatska enciklopedija", mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 24. 8. 2020.
- ↑ hidrotinjci, [2] "Hrvatska enciklopedija", mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 24. 8. 2020.
- ↑ "Slikarska tehnologija – materijali i tehnika", [3], www.slikarskatehnologija, pristupljeno 20. 7. 2020.
- ↑ Green earth Colourlex. Retrieved August 29, 2016.
- ↑ Green earth. Pigments through the Ages. www.webexhibits.com. Retrieved August 29, 2016.
- ↑ St. Clair, Kassia (2016). The Secret Lives of Colour. London: John Murray. str. 224–226. ISBN 9781473630819. OCLC 936144129
- ↑ Common Medieval Pigments. d-scholarship.pitt.edu. Retrieved August 29, 2016.
- ↑ Varichon, Anne (2000). Couleurs – pigments et teintures dans les mains des peuples. Seuil. str. 210–211. ISBN 978-2-02084697-4
- ↑ Terre Verte. https://www.library.cornell.edu/preservation/paper/4PigAtlasWestern1.pdf. Retrieved August 30, 2016.
