Stjepan Domaćinović
Stjepan Domaćinović nadimka Kokan (Bugojno, 1931. – Brela, 31. svibnja 2009.), [1] bh. političar hrv. nacionalnosti, gospodarstvenik, lokalni i športski dužnosnik i športaš [2]
Životopis[uredi]
Rodio se u Bugojnu.[2] Pripadnik prve generacije niže realne Gimnazije u Bugojnu. Gimnaziju su upisali 1945. a završili 1948. godine.[3] U Zemunu je završio srednju prometnu školu. Poslije je završio i fakultet.[1] Domaćinovićev ulazak u gospodarstveni i politički život Bugojna istoznačnica je za meteorski briljantni gospodarstveni, urbanistički, infrastrukturni, kulturni, športski, politički i svaki ostali uzleta Bugojna u orbitu najrazvijenijih gradova Jugoslavije. Zbog njegovih je zasluga grad nosio nadimak Kokangrad.[4] Prvo se zaposlio u bugojanskom autoprijevoznom poduzeću Špediciji. Na položaj direktora imenovan je početkom 60-ih godina 20. stoljeća. Sposobni gospodarstvenik Domaćinovića je od poduzeća napravio uspješnog gospodarskog diva u cestovnom prometu. Tvrtka je i nakon njegova odlaska, sve do 1991. godine bila vodeći prijevoznik u teretnom prometu u SFRJ.[1] Bugojanci ga pamte kao najuspješnijeg predsjednika općine.[1] Bio je gradonačelnik Bugojna.[2] Lukavi gradonačelnik izborio je mnogo za svoj grad. Dio neformalnog bugojanskog lobija Hrvata, za čijeg je djelovanja Bugojno postalo najrazvijenija općina u BiH. Iskoristili su strasti vječnog predsjednika SFRJ Tita za gradski interes. Od Branka Mikulića na vrhu i Hrvoja Ištuka,[5] preko republičkih moćnika, zajednice općina sve do lokalne razine, tu su bili uz Kokana [6] Rafael Primorac, Rodoljub Mikulić i drugi.[7] Obnašao je Domaćinović dužnost predsjednika Općine Bugojno u mandatu od 1974. do 1982. godine.[2] Znao je kakvi su potencijali bugojanskog kraja. Gospodarstvo je onda već imalo razvojnu sastavnicu, ali Domaćinović je napravio još više. Grad je pretvorio u snažno industrijsko središte.[1] Za njegova mandata Bugojno je bilo jedna od najrazvijenijih Općina u bivšoj Jugoslaviji,[2] a grad među prvih 5 od 150 gradova u SFRJ.[4]
Mnogo je dao za grad Bugojno i širu zajednicu. Grad je tad dobio dvoranu i stadion. Stadion je kad je Iskra ulazila u 1. saveznu ligu Jugoslavije sagrađen u 75 dana. Podignut je KSC, stadion Jaklić, a bolnica koju je započeo stjecajem okolnosti nije završena zbog rata.[2] Kokan je bio taj koji je pokrenuo gradnju novog stadiona i športske dvorane. U funkciju su pušteni olimpijske 1984. godine i bili su tad među najljepšim športskim objektima u BiH.[1] Bugojno je u njegovo vrijeme bilo vodeće u SFRJ po broju zaposlenih (16.000) u odnosu na broj stanovnika (48.000). Grad se razvio, osuvremenio, gospodarstvo je bilo dobrim dijelom usmjereno na izvoz, mladež nije odlazila, nego su nakon diplomiranja vraćali u svoj grad i zapošljavali. Čak su i iz drugih krajeva države dolazili stručnjaci raznih profila. Infrastrukturnih projekti su se rješavali, rasle su škole, stambeni blokovi i drugi objekti. Grad je bio mjesto ugodna življenja, a putnici koji su išli na more zadržavali su se više dana u Bugojnu.[1] Poslije predsjednikovanja u općini bio je dugogodišnji predsjednik NK Iskre, po čemu je osobito zapamćen u gradu.[2] Od Iskre je stvorio respektabilan klub na državnoj razini, a pomagao je i ostala športska društva u gradu.[1][8] Bio je pravi lokalni šerif i zbog toga je bilo vrlo teško suditi Iskri, uz trebinjski Leotar, brčansko Jedinstvo i prilepsku Pobedu klubove u bivšoj Jugoslaviji kojima je bilo najteže suditi.[9] Poslije općine popeo se na višu stubu. 1982. godine otišao je u Sarajevo obnašati dužnost ministra prometa SRBiH. Nije poput nekih zaboravio svoj grad odlaskom u glavni grad republike, nego je nastavio istim tempom uspješno raditi za dobrobit svog kraja, pa je grad i dalje jačao.[1] Ostavština Domaćinovićeva vođenja općine, kao i ostalih iz bugojanskog lobija, je Međunarodni velemajstorski šahovski turnir Bugojno, pored ostalog je najjači šahovski turnir na svijetu u svoje vrijeme, koji se igra redovno svake druge godine od vremena kad je Domaćinović bio na čelu bugojanske općine, koja tad ničim nije oskudijevala.[10] Turnir je pokrenut na njegovu inicijativu. Ratna zbivanja u BiH počela su već 1991., a širenjem ratnih djelovanja prema unutrašnjosti BiH Kokan je otišao iz svog grada i više nije došao u Bugojno, čak ni nakon rata.[1] Umro je u obiteljskoj kući u Brelima u Hrvatskoj 31. svibnja 2014. godine.[1] Danas mu predstavnici NK Iskre i ŽNK Iskre na obljetnicu njegove smrti dolaze na grob u Brelima gdje je pokopan. [2] Općina Bugojno mu je postumno dodijelila najveće općinsko priznanje Počasni građanin Općine Bugojno u znak zahvalnosti za sve što je učinio za njen razvoj i prosperitet. Mnogi Bugojanci smatraju da bi trebalo neku od gradskih ulica nazvati njegovim imenom.[1] Bugojno se još nije povelo primjerom Uskoplja koji je nazvao ulice po zaslužnicima za BiH, Brankom Mikulićem i Džemalu Bijediću. U središtu Bugojna kao i u ostatku grada sredinom 1990. sve su ulice dobile nove imena, ali nije se ni deset godina poslije Kokanove smrti našlo za shodno nazvati ulicu po njemu.[11]
Izvori[uredi]
- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 (boš.) Bug.ba Obrad Kisić: Sjećanje na Kokana 31. svibnja 2018. (pristupljeno 9. travnja 2020.)
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 (boš.) SportSport.ba S. Mlaćo: Delegacije NK Iskra i ŽNK Iskra na grobu legendarnog Kokana 2. srpnja 2016. (pristupljeno 9. travnja 2020.)
- ↑ (boš.) Bugojno Danas Bugojno Danas u posjedu fotografija prve generacije bugojanske niže realne Gimnazije 24. listopada 2019. (pristupljeno 9. travnja 2020.)
- ↑ 4,0 4,1 (srp.) Bugojno Danas Viktor Dundović: Nazivi za Bugojno kroz vrijeme: Žitograd, Pucograd, Kokangrad… 11. ožujka 2017. (pristupljeno 9. travnja 2020.)
- ↑ Slobodna Dalmacija Milo Jukić: Bošnjačkoj djeci deset školskih zgrada, a hrvatskoj samo jedan – župni ured(!), 21. i 22. lipnja 2000. (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)
- ↑ Slobodna Dalmacija Petar Miloš: Kunemo se voljenom Maršalu, vilu ćemo pritvorit u štalu, 8. lipnja 2014. (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)
- ↑ Infobiro.ba Neven Anđelić: O njemu je rijeć, Naši dani, 18. ožujka 1989. (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)
- ↑ (boš.) Sportske.ba Nekada i sad u fudbalu: Kakvi su ovo bili sportski radnici… 5. travnja 2020. (pristupljeno 9. travnja 2020.)
- ↑ Hrvatski zbor športskih novinara Tomislav Židak/Studio: Mateo Beusan: I ja sam kao sudac griješio. I to pred 90.000 ljudi. Zvali su me Mr. Penal 13. siječnja 2016. (pristupljeno 9. travnja 2020.)
- ↑ Oslobođenje Toni Skrbinac: Priča za popodne: Čudan san 20. travnja 2019. (pristupljeno 9. travnja 2020.)
- ↑ Bug.ba Obrad Kisić: Hoće li Kokan dobiti ulicu u Bugojnu, 31. svibnja 2019. (pristupljeno 9. travnja 2020.)